3 načina na koji roditelji mogu povrijediti djetetov integritet

Započet ću od toga što je zapravo integritet. Kad J. Juul govori o integritetu, objašnjava ga na način da se on odnosi na cjelovitost i nepovredivost naše tjelesne i psihološke egzistencije. On povlači za sobom pitanje identiteta, granica i osobnih potreba.

Tjelesno je nasilje povreda integriteta svake osobe. Roditelji, ako koriste tjelesno, fizičko kažnjavanje djece kao ustaljenu odgojnu metodu ili ga koriste kao izvanrednu metodu kad više ne znaju što bi, mogu taj čin pokušati racionalizirati i reći da su još samo to mogli napraviti, što bi drugo kad su već ponovili bezbroj puta da to ne radi ili da su dijete upozorili da će do toga doći ako ih ne posluša. Niti jedan (normalan roditelj) se ne osjeća dobro kad fizički kazni dijete te to nastoji opravdati onom da su i njih tako odgajali njihovi roditelji i da su sasvim dobro ispali, ništa im ne nedostaje, svi smo živi i zdravi, ali i da to djeluje. Površno gledano, roditelji imaju pravo jer batine zaista kratkoročno – djeluju!

Braniti tjelesno kažnjavanje činjenicom da je ono (kratkoročno) djelotvorno, jednostavno nije u redu jer djeca spremno surađuju s roditeljima koje vole, kojima vjeruju i o kojoj ovise bez obzira kako se ta odrasla osoba ponaša. Također, nije u redu zato što se danas zna mnogo više nego prije trideset, pedeset godina. Znamo koliko posljedica fizičko nasilje = fizičko kažnjavanje ostavlja na emocionalan i duhovni razvoj djece, pa zašto onda posezati za tim kratkoročnim rješenjima kad dugoročno ne činimo ništa dobro.

Ako i dalje mislite da ste vi dobro, unatoč kažnjavanju, zapitajte se kakav je bio vaš odnos s roditeljima tada, a kakav je sada, želite li vi imati takav odnos sa svojim djetetom?

Integritet djeteta može se povrijediti na tri načina (J. Juul):

  • Pretjeranim tjelesnim nasiljem, seksualnim zlostavljanjem ili zanemarivanjem, a sve to društvo ne odobrava
  • Nametanjem ‘dobrih’ ili ‘nužnih’ odgojnih praksi koje društvo većinom odobrava
  • Nametanjem ideologije, poput prisilne političke ili vjerske indoktrinacije.

U sukobu integriteta i suradnje djeca obično odabiru suradnju te time odbacuju sebe za dobrobit odnosa s roditeljima, ponajviše kad osjećaju određenu vrstu pritiska. Važna komponenta tjelesnog integriteta djece, osim onoga da im se ne zadaje fizička bol, je i da jedu kad su gladna, kao i da ne jedu kad nisu. To pravo roditelji često krše, možda češće od fizičkog kažnjavanja jer u potpunosti vjeruju da time doprinose djetetovu zdravlju i dobrobiti. U pozadini tog problema je da roditelji žele brinuti o djeci i žele biti sigurni da su dovoljno jeli. No, kad imamo malu bebu kako se ponašamo? Dajemo joj onoliko koliko traži, kad traži? Većina je majki odbacila hranjenje u unaprijed osmišljeno vrijeme jer beba nema pojam našeg vremena i sata, kad je gladno – plaće i traži hranu, kad je sito – odmakne glavu, zaspi i slično. Zašto isto tako ne vjerujemo djetetu kad kaže da više ne može i ne želi jesti? Nutkamo, silimo, govorimo da se ne može maknuti sa stola dok ne pojede i zapravo ga učimo da njegov unutarnji mehanizam sitosti ne radi. Roditelji zanemaruju djetetove signale i rade po svom osjećaju vjerujući da oni znaju što je najbolje za njihovo dijete, dok to zapravo zna samo dijete.

Niti jedan roditelj nije savršen, kao što ne živimo u savršenom društvu. No, odgovornost treba preuzeti svaki roditelj, ne prebacujući tu odgovornost na dijete. Griješimo često s najboljom namjerom, želimo dobro djetetu i radimo s najboljom namjerom, no to nekad nije dovoljno. Kad pročitam „ja sam majka, znam što je najbolje za moje dijete“ ili „svaka majka radi najbolje za svoje dijete“, pomislim „da, radiš najbolje što misliš i možeš u tom trenutku, ali ne i da je to najbolje za tvoje dijete“ jer da svi roditelji to znaju danas ne bi bilo zlostavljane i zanemarivane djece, domovi ne bi bili puni nesretne djece koja su samo surađivala s roditeljima tražeći ih ljubav, pažnju i sigurnost.

Iva Zaimović, mag. paed. soc.

Oglas

Komentiraj

komentari