Zagreb, 15:30. Digitalni display u pothodniku Importane centra pokazuje 28 stupnjeva u hladu. Sparina tjera svaki trag bilo kakve tekućine iz betona, ljudskih tijela, izloga. Pored jednog stoji ženica, kraj nje djevojčica pred pubertetom. Prosi. Malena skreće pogled u stranu. Prođem brzo kraj njih i krajičkom oka uhvatim molećiv pogled ispijenog lica. Lice koje odaje patnju, tugu, bol.
Dođem do kraja pothodnika sa pritiskom u prsima. Sparina? Tuga? Stanem. Izvadim mali novčanik iz torbe u koje spremam kovanice malome za perec ili sladoled. Izbrojim sedam kuna i trideset lipa. Okrenem se i uz masu drugih ljudi, krenem hodati u smjeru suprotnom od mojeg cilja. Ponovno prođem kraj njih i krajičkom oka uhvatim molećiv pogled ispijenog lica. Lice koje odaje patnju, tugu, bol. Zastanem u stranu i pogledam rijeku ljudi koja teče prolazom, lomeći sitne travčice uz rub nasipa, grubo, vjerojatno nesvjesno. I pomislim: „Gdje je nestao onaj čovjek?“
Podignem pogled. Ne ide visoko. Svega otprilike 3,5m u vis. Između ljudskih glava i stropa tisuću oblačića. Sivih, ružnih. Punih predrasuda, stereotipa, gađenja, neodobravanja. Izviri tu i poneki bijeli, no sivi ga guše i bijeli se gube u toj neuglednoj masi. U žamoru govora i tijela, začujem pokoji…
„Šta si se je_bala, ako ga ne možeš hraniti?“
„Mrzim ove što rađaju da bi prosili!“
„Ja bi joj uzela to siroto dijete!“
Osjetim u samo jednom trenu svo siromaštvo ovog prolaza, cijele ove mase koja svakodnevno ovuda teče. Ne, to siromaštvo nije ova žena. To je cijela ova masa. Priđem joj i upitam je u nekom svom osobnom transu: „Gospođo, zašto ovo radite?“, gurajući joj ono siće u dlanove.
„Gospođo, molim Vas, ne trebaju mi kune. Kupite mi samo pelene za malenoga. Molim Vas! Ne trebaju mi kune. Malena je danas jela. Samo mi molim Vas kupite mali paket pelena broj 3!“, zavapi ona u svom svojem bolu, sasvim ignorirajući moje pitanje. Mislima mi proleti jutrošnji razgovor sa mužem.
„Sljedećih par dana do obračuna, nemoj molim te kupovati na karticu. Probili smo mjesečni budžet. Imamo doma svega, a ako štogod hitno treba, još imamo 200 kn za par dana“.
„Dušo žao mi je, vrlo rado, no ne smijem više taknuti karticu. Nadam se da ćete sakupiti za onaj mali paket u DM-u. Košta pedesetak kuna, zar ne?“, upitam je.
„Da. Samo pedesetak kuna. Hvala Vam svakako draga gospođo!“, iskreno tužno mi se nasmiješi i ja osjetim neku majčinsku, suosjećajnu ljubav prema toj ženi.
„Jeste li odavde?“, zapitam je. Ona problijedi. „Nisam. Hoću li sada imati problema zbog toga?“, upita me i opet spusti pogled. „Ne, nećete. Samo sam pomislila da Vam mogu na drugi način pomoći“, kažem joj. „Sretno!“ , doviknem joj, odlazeći ponovno prema svojem izlazu iz pothodnika. Dođem do kraja tog glasnog tunela, ponovno sa pritiskom u prsima. Sparina? Tuga? Stanem. Pogledam preko puta. Bankomat. Izvadim karticu tekućeg i karticu žiro računa i provjerim stanje. Na jednoj velika nula, na drugoj 39kn. Uđem u trgovinu i dođem do police sa pelenama. Ugledam pelene broj 3. Ugledam i mali paket od 28 komada za 38 kn. Zgrabim ih kao da su zadnje konzerve hrane prije smaka svijeta sa police i brzo pojurim na blagajnu.
Digitalni display u Importane centru pokazuje 29 stupnjeva u hladu. Sparina tjera svaki trag bilo kakve tekućine iz betona, ljudskih tijela, izloga. Pored jednog stoji ženica, kraj nje djevojčica pred pubertetom. Prosi. Malena skreće pogled u stranu. Požurim prema njima, jer već lagano kasnim na svoj cilj. Ugledavši me, žena razrogači oči. Tutnem joj pelene u ruke, a riječi koje mi ona uputi, sledi mi krv, stisne aorte i vene: „Gospođo, ja se trenutno ne bojim za život svojeg djeteta, ni svoje smrti, jer znam da negdje ipak postoje ljudi!“. Osjetim neobjašnjiv poriv da je snažno zagrlim i potvrdim da će sve biti u redu. Onako znojnoj, pretužnoj i prelijepoj, pružim ruke i stisnem je u kratak i snažan zagrljaj i sa knedlom u grlu potrčim prema izlazu. Na sredini usporim, osjećajući srce koje želi pobjeći iz tijela. Sjetim se jutrošnjeg napada na Turski aerodrom, krvave djevojčice u naručju dobrog neznanca, jedne divne žene čije se dijete jučer više nije probudilo, prosjaka na vrhu pokretnih stepenica kojemu užasno drhte ruke, napuštenog psića koji mahnito traži vodu na Trgu kralja Tomislava, dva mlada momka koji sviraju i pjevaju za koju kunu na tom istom trgu, slike malog Ajlana, djece bez obroka u hrvatskim školama, slike starca koji visi preko ruba kontejnera.
Okrenem se želeći još jednom baciti pogled u perspektivu podhodnika, prije nego mi tijelo osjeti vrele zrake sunca. Negdje na sredini, prema meni koračaju tri mladića sa ruksakom na leđima. Tamne puti, brade stare 5, 6 dana. Jedan podigne mobitel prema stropu, osvrne se oko sebe, no ne gleda u njega. Svjesna da njegovi pokreti ne upućuju na ispucavanje popularnog selfija, pretrnem. Noge mi počnu gubiti tlo, a kroz sivu moždanu koru krenu putovati nedavno pročitane informacije: „Dužina pothodnika cca 100 m, visina cca 3,5 metra. Dovoljna je samo manja eksplozivna naprava da u ovom prostoru, uz ovoliko staklenih izloga, strada jako puno ljudi!!!“
U tom trenu, u samo jednom djeliću sekunde, ja ugledam moje zemaljsko dijete kako mi sa širokim smiješkom preko ograde vrtićkog dvorišta pruža ruke da ga primim u naručje i onog mog nebeskog anđela kako mi pruža ruke stojeći na providnim, nebeskim stepenicama kojima me prima u beskrajne, nebeske visine. Trgne me smijeh trojice mladića i riječi jednoga: „How beautiful photo! Pogledajte kako sunce baca sjenu na strop pothodnika. Ovo ću poslati na neki natječaj!“
Na vrelom zagrebačkom asfaltu, moje srce lovi ritam prihvatljivog broja otkucaja u minuti. Pogledam u suncem obasjano plavetnilo neba i pomislim: „Kada čovjek sazna da li je ostao čovjek? Ostaje li čovjek koji misli da je još čovjek zauvijek čovjek ili ga Armagedon ljudskih duša uspije udaviti u svojem paklu? „
Tihana Kunštek
