Zapuhnuo me pljesnivi miris vlage. Pomislim kako netko nikako nije dobro izolirao ovaj podrumski stančić. Prolazeći hodnikom, kroz otškrinuta vrata kupaonice vidim u kutu pobacanu hrpetinu prljavog rublja.
„Oprala bi, ali nisam imala praška“, odmah mi se opravda niska, debeljuškasta ženica.
Nasmiješim joj se sućutno i prozborim: „U redu je. Razumijem“.
U maloj blagavaoni, samo štednjak, mali hladnjak, stol sa tri stolice i jedan kuhinjski element sa sudoperom. Za stolom dvoje dječice. Dječak oko pet i djevojčica oko tri godine. Vuku kruh kroz neku žutu ljepljivu masu na tanjuru. Podignu pogled, nabace sablašni smiješak, a mala promrmlja: „Mama, ja sam još gladna“
Ona uzme zdjelu u ruke, žlicom postruže dno i rubove kirurškom preciznošću i malenoj uspije još žlicu te žute smjese staviti u tanjur.
„Uzmi dušo još ovog kruha. Mama je jela“, kaže ona i vidim da laže.
„Dobili smo danas instant palentu i pola kile crnog kruha u Caritasu. To je sve što doma imam“, kaže mi ispaćenog pogleda.
„Pogledajte nam frižider“, kaže tiho i otvori vrata hladnjaka. U hladnjaku plastična boca hladne vode, mali Margo, jedan luk i tetrapak rajčice.
Zatim otvori onaj element ispod sudopera. U njemu dvije zdjele, jedna tava, paket tjestetine i ništa više.
„Eto, to je sve što imamo za Uskrs“, suza joj krene niz obraz, no ona je proguta, okrene se i nasmiješi djeci.
„Danijela, odi molim te po one stvari u auto“, zamolim kolegicu koja je sa mnom došla posjetiti ovu obitelj za koju smo čule da teško žive.
Sjednem na onu treću stolicu kraj djece i nasmiješim im se.
„Donijela sam vam nešto“, kažem.
Oni me samo tužno pogledaju i dalje nastave voziti kruh po tanjuru.
„Gospođo Sanja, donijeli smo vam nešto hrane i higijenskih potrepština. Da bar tjedan, dva živite normalno. Da imate veseli Uskrs. Imate i prašak za rublje i omekšivač. Sada ćete moći oprati ono rublje“, kažem joj.
„Hvala vam od srca i Bog vas blagoslovio“, prošapta ona kroz knedle u grlu.
Kolegica donese tri vrećice i stavi ih u kuhinju, pa krene po još dvije.
„Sanja, ovdje imate hrane. Svega po malo. Sada će kolegica donijeti i karton mlijeka. Imate riže, tijesta, šećera, kave, Čokolino, namaze, slatkiše za djecu i još podosta toga. Vrećicu sa uskrsnjim zečevima ćemo vam ostaviti na stubištu, da djeca ne vide, da ih u nedjelju razveselite“, prošaptam.
Kolegica se vrati sa još dvije vrećice i kartonom mlijeka i sjedne kraj mene. Maleni se ustane i stane kružiti oko vreća. Ustanem, uzmem u krilo njihovu vrećicu i stanem vaditi stvari.
Izvadim mali kamion i pružim ga prema njemu.
„Izvoli! To je tvoje!“, kažem mu.
„Moje?“, upita zabezeknuto. „Samo moje?“, pogleda me začuđeno, ali sa velikim zanimanjem.
„Da dušo. Samo tvoje“, nasmiješim mu se i pogladim ga po glavi.
„Teta?“, upita on. „Ne moram to sa nikime dijeliti? Ni sa sestrom?“, ponovno upita sa čuđenjem.
„Ne moraš ako ne želiš. To je tvoje. U redu?“, potapšam ga i dobijem jedan od najljepših i najiskrenijih osmijeha ikada.
„Isuse, samo moje. Mama, ovo je samo moje. Nije zajedničko, samo je moje!“, uzvikne i otrči u sobu na igranje novom igračkom.
Malena i dalje samo mirno sjedi i sve promatra sa zanimanjem.
Izvadim iz vrećice malu lutku sa konjićem i pružim joj.
„Dušo, ovo je tvoje“, kažem blago.
Ona skoči sa stolice, otme mi to iz ruke bez riječi i otrči i ona.
„Oprostite, molim vas. Nisu navikli da imaju svoje. Iznad nas stanuje moja rodica sa troje djece i što god da oni imaju, dijele sa mojima. Moji imaju svega par igračaka koje su im oni posudili, ali kad se izguštaju, moraju ih vratiti“, kaže brzo ona.
„Razumijem“, kažem joj i nasmiješim im se. „Mogu li vidjeti gdje djeca spavaju?“, upitam je.
Mala soba, na podu dva madraca.
„Na jednom spavaju muž i mali, na drugom ja i mala“, kaže mi ona.
E sada ja krenem gutati knedle. U jednom kutu sobe kutija sa desetak igračaka i dvije slikovnice.
Maleni i mala se igraju na jednom madracu svojim novim, samo njihovim igračkama.
„Smijem li im pokazati i slatkiše koje smo im donijeli?“, upitam. „Vjerujem da će ih razveseliti“, kažem.
„Naravno!“, nasmiješi mi se ona.
Donesem u sobu vrećicu.
„Evo, donijeli smo vam nešto slatkiša, ali ostaviti ću vas da si vas dvoje to sami pogledate dok ja još malo sa mamom popričam“, kažem i spustim stvari među njih.
Sanja, moja Danijela i ja smo još desetak minuta popričale o svemu. O tome kako žive. Ona ne može naći posao od četiri sata. Radi malenoga koji ima astmu i bronhitis ne bi mogla raditi duže. On radi kod nekog privatnika u auto praoni. Malo ga plati, malo ne. Imali su zemlju i počeli graditi kuću, no kako su oboje ostali bez posla u firmi koja je „propala“, ostali su i krediti za zemlju i kuću, koji se samo gomilaju. Nitko to ne želi kupiti od njih. Podstanari su kod rodice, no i ona traži mjesečnu stanarinu. Teško im je redovito plaćati stanarinu i režije, jer njegova plaća nije redovita. A imali su san. San o maloj kućici u cvijeću. U tom snu su došla i dječica. San je naglo postao java. Jako ružna. Jako tužna.
U razgovoru nas prekine dječačić.
„Mama, što je ovo“, upita on noseći vrećicu flipsa od kikirikija u ruci. Srce mi se stegne.
„O za Boga, pa to dijete ne zna što je običan Smoki!“, pomislim i zadržim dah i suze.
„Nešto fino. Dođi da ti otvorim“, kaže ona, posjedne ga u krilo i otvori mu paketić.
Nakon što smo Danijela i ja izašle, još jednom bacim pogled na čokoladne zečiće i jaja na stubištu. Nasmiješim se i pomislim kako će ih to zasigurno jako razveseliti.
Sjednemo u auto i obje uzdahnemo.
„O Bože, da li je ovo stvarno!?“, zavapi Danijela i brizne u plač. Vidjevši nju kako rida, krenem i ja. Suze teku bez prestanka, a srce se lomi kao staklena pisanica bačena na tvrd, hladan pod.
I tako nas dvije odridamo svojih petnaest minuta u autu i krenemo dalje u tišini. Svaka u svojim mislima. Pune dojmova.
Uskrs u mom domu je uvijek veseo, ali skroman. Koliko god nemamo puno, na stolu je i šunka i francuska i kolači. Tako punih trbuha i dok djeca kidaju šuškave papiriće sa čokoladnih jaja i zečeka, pomislim na Sanju i njenu obitelj. Znam da i oni danas imaju malu rolanu šunkicu i zdjelicu francuske salate i to mi izmami osmijeh na lice.
Znam da moja Danijela i ja nismo promijenile svijet. No jednoj obitelji smo bar na par dana promijenile njihov svijet. I nema blagdana da ne pomislim na njih, mada ih je život otjerao dalje iz ove zemlje. U neke bolje dane, nadam se. Nema blagdana da mi kroz glavu ne prođe slika dva zečića na hladnim stubama i one vrećice flipsa u njegovim rukama. Nema blagdana da se ne sjetim kako mi se tada srce rasulo kao staklena pisanica po hladnom betonu.
Uskrsni ponedjeljak. Rano jutro. Razmičem visoku travu ispred sebe, dok ne ugledam drvenu stračaru. U njoj živi Štef. Samac.
Ostavim mu vrećicu ispred ulaznih vrata i vratim se kroz šikaru nazad i pomislim:“Sretan Uskrs gospon Štef sa malim zakašnjenjem. No neka vam je ova šunkica, francuska i kolači ipak u slast!“
I vratim se svojoj obitelji za blagdanski stol. Sretna što i dalje mogu podijeliti. Nije li to najljepše što možete bar u ovakve blagdane učiniti i za sebe i druge.
Tihana Kunštek
