Koliko puta su vas djeca dovela u neugodnu situaciju? Što svojim ponašanjem, što izjavama. A vrlo često i prenijevši baš naše riječi, koje smo u trenutku neke frustracije izgovorili, pa tek tada požalili. Mene nekako baš vole sramotiti. U stvari, kad malo bolje razmislim, same smo si mi matere obično krive.
Bio je to divan ljetni dan. Sestra i ja odlučismo djecu odvesti na najpopularniju plažu na tom djelu obale, na kupanje. Kada se spuštate na plažu, prolazite ulicom punom štandova. Nije problem kada to činite u podne, jer su većinom zatvoreni. Problem je kad se navečer vraćate kući, jer znate da će djeca na apsolutno svakom štandu naći nešto što im baš treba i što nemaju.
I tako mi usred podneva nađemo sasvim lijepo mjesto na plaži u namjeri da provedemo divan dan i iskoristimo ga na maksimum. Plaža puna djece, igračaka, suncobrana, škrinja sa sladoledom. Mom starijem je dovoljno da ga u toku cijelog dana dva puta izvučete iz vode. Jednom da bar nešto pojede, a drugi put na sladoled. Mlađi je nešto drugačija priča. Između nas dvoje uvijek egzistira nevidljiva pupčana vrpca i taj se ne udaljava više od pola metra od mene, ni u snu.
Mama, dođi u vodu!
Mama, vidi ovaj kamen!
Mama, gle kakav čamac!
Mama, ja sam gladan!
Mama, ja bi sladoled!
Mama, žedan sam!
Mama, dosadno mi je!
Mama, kupiš mi pedalinu!
Mama, što je ovo?
Mama, što je rekla ona teta?
A na kojem je to jeziku?
Mama, kad idemo doma?
Mama, je ne bi doma!
I tako cijelo, cijelcato popodne, bez prestanka. Tisuću pitanja i tisuću zaključaka na sat.
Izmorena do krajnjih granica, kada već očekujete skoro pucanje vlastitih živaca, sakupimo sve stvari sa plaže i krenemo put parkinga. E tu kreće priča.
Štandovi.
Možete li zamisliti takvo dijete u ulici prepunoj štandova. Ispod svake ruke jedna ležaljka, u lijevoj ruci ogroman ceker pun stvari, preko desne vise mokri ručnici, a onako usput moje me mlađe dijete poteže od štanda do štanda i euforično viče: „Mama, mama, mama, vidi ono mama, a gle ono mama, mama, mama kupi mi ono, ono želim, ili ono, ono, ono, mama, mama, čuješ me mama, mamaaaa?!“
Black out. Tada shvatih značenje tih riječi. Iznervirana do faze zamračenja uma, pobacam sa sebe sve što sam imala ispod i u rukama i dreknem takvom snagom da je u trenu u cijeloj ulici nastao muk. „Slušaj me derište naporno, izgovoriš li riječ mama još jednom, još samo jednom danas, nalupati ću te k’o vola u kupusu! Je’l ti jasno. Guzica će ti se crvenjeti, mada nikad nije. Je’l ti to jasno?????“
Par smeđih očiju me cca 3 sekunde gledalo u čudu, dok su i ptice i skakavci na čempresima napeto iščekivali razvoj situacije u totalnoj tišini.
I moje dijete progovori: „Fato, jel’ mi možeš kupiti onaj mač?“
Vozim se u autu tupog pogleda, sestra briše oči i nos od smijeha, stariji gleda kroz prozor u neki svoj svijet, a mlađi sa mačem u ruci ponosno vitla po stražnjem sjedištu auta. Poklonjenim mačem. Od gospodina sa štanda.
No, ni stariji ne zaostaje svojim biserima, mada nije ni pričljiv, ni nešto prgav.
Mjesec dana kasnije, krenula je škola. Klinci nakon skoro dva mjeseca obitavanja u Dalmaciji, izgledaju kao crnci izašli iz ugljenokopa. Par dana za redom, moje neobično, ali vedro dijete, dolazi iz škole jadan i pokunjen. I nikako iz njega izvući što se događa. Kao majci, uvijek vam na pamet padnu prvo one najgore stvari. Netko mi zlostavlja dijete, krade mu užinu, ucjenjuju ga i još sto čuda. Počnem razmišljati da odem do učiteljice i upitam da li je ona možda primjetila isto, no kad se sjetim njenog neugodnog pogleda i neuglednog izgleda, predomislim se. Od prvog dana ne gajim simpatije prema njoj. Svjesna predrasuda, opet se borim sa njima i njen izgled me ipak spriječi da odem. Ogromna, debela, crnokosa žena, uvijek previše namazana i uvijek strogog izraza lica. Svi koji su izašli iz te škole, generacijama imaju samo riječi hvale za nju, no meni nikako nije sjela. Drugi dan, dobijem ja poziv od nje. E sada moram otići. Nemoj misliti na sebe, misli na dijete – pomislim.
Dočekala me sa smiješkom i sasvim ugodnog pogleda. Nakon što mi je pokazala ocjene i rekla da je dijete pažljivo i dobro u školi, kaže: „U stvari, najviše sam Vas zvala da Vam skrenem pažnju da su nam djeca kao spužvice. Ono što čuju doma, nerijetko prenesu nekome. Prijatelju, učiteljici, susjedi i onda Vas mogu dovesti u neugodnu situaciju, a sasvim nepotrebno.“ Pitam je da li mi ima reći nešto konkretno, no ona se srčano nasmije i kaže: „Ma, neeeee. Ovo neka ostane između mene i maloga.“ – i namigne mi.
Požurim se doma i već se vidim kako maloga cijedim k’o limun za vrijeme najgore prehlade.
Tako i bješe. Nakon dva sata natezanja, dobijem odgovor.
„Mama, ona je mene stalno tjerala da perem ruke i govori mi da su prljave, a meni su crne od sunca. Ja to ne mogu oprati, a ona me svaki dan tjera. I danas sam poludio i kad mi je rekla da su moje ruke stalno prljave, ja sam njoj rekao da ona ima brkove i da meni ne bi palo na pamet da je pošaljem da se obrije.“
Zemljo, otvori se! Progutaj me! Prije toga me sažvači da osjetim jaku fizičku bol.
Da. Rekla sam to. Jedan dan dok je on gledao televiziju, a ja preko telefona pričala sa sestrom. Rekla sam joj da mi njegova učiteljica uopće nije simpatična, da je debela, da se ne zna našminkati, da nema ukusa za odijevanje i da ima brkove.
Eto. Je li dijete krivo. Nije.
Zato mame, pamet u glavu i prigušivač na usta. Ja sam jedna od onih mama koja je sto puta rekla: „Da sam si bar jezik pregrizla.“ Nemojte biti i vi:)
Tihana Kunštek
