Debela drobilica iluzija

Persil

Slušam jutros u autu na putu za posao, svoju omiljenu radio stanicu. Veseli glas simpatičnog mi voditelja, koji uvijek zna ožežati baš dobru muziku.

Tada zapiskuta: „Dragi slušatelji, danas je dan da učinite neko dobro djelo! Ja ću sada slučajnim odbirom nazvati jednog slušatelja i dodijeliti mu kartu za koncert grupe S.A.R.S., a vi recimo možete nazvati mamu i reći joj da je volite, starom susjedu pomoći nositi vrećice iz dućana, prošetati psa duže nego inače, kupiti kolegici ili kolegi čokoladu, djetetu otpjevati omiljenu pjesmicu, zasaditi cvijeće ispred kuće, nasmijati se susjedu, baciti siromahu dve kune u šešir, smireno stajati u redu u MUP-u ili štogod slično!“

I tako, slušajući njegov popis „dobrih djela“, zapitah se što nije u redu sa mnom.

Mislim, ja svaki dan mami kažem da je volim, često pomognem staroj susjedi da doma doteli dvije Q-pack Karlovačke, mada to nije za nju, već sa goste. Zanemarujući činjenicu da smrdi gore nego pogon Karlovačke pivovare i to onaj gdje pivo fermentira.

Psa šećem redovito tri puta dnevno, a svako veče’ dobije i jednu extra dugu šetnju s kojom možda ni nije jako sretna s obzirom na vanjske temperature ovoga rujna i svojim jezikom kojim skuplja šljunak s poda, dok ne dotetura sva smoždena do ulaza u zgradu.

Kod nas u sobi gdje radimo, svaki dan netko drugi kupuje kutiju keksa, jer njegujemo ljubav prema svoja tri reda sisa. Stariji sinovi su malo preveliki da im pjevam „Nije lako bubamarcu“, ali si skupa poslušamo novije hitove, a najčešće prokomentiramo zgodne pjevačice.

Moj zakoniti naš balkon od milja zove džungla. Možda na malo neobičan način – „Hebem ti usranu džunglu od balkona! Odi u amazonsku prašumu pa se tamo gladi s cvijećem, a meni ostavi bar malo ovog lijepog pogleda, da vidim jel’ Jura dole na klupi s gemištom!“

Susjedu se smijem bar 10 puta dnevno. Kad parkira auto pa već po defaultu zakači rinzol, kad pukne vratima od lifta pa sam sebi „hebe mater blesavu“, kad urla na klinca i hebe mu pubertetsku glavu dok se prisjećam njegovog pametovanja prije koju godinu nad glavama moje djece. Dok pali mirisne štapiće po stanu tjerajući tako zle duhove koji su opsjeli tog istog sina i copra novčanik koji mu je uvijek prazan, da se nekada i napuni.

Siromaha danas nijednoga ne vidjeh. Valjda su svi pobjegli kad su čuli da je danas dan za učiniti dobro djelo, bojeći se da im netko ne ubaci više od dvije kune u šešir, jer su načuli da to onda stvara i povlači neka druga pitanja poput poreza na donacije koju siromah mora prijaviti na poreznu upravu, gdje su uvijek redovi do Grčke obale, gdje su djelatnice ljubazne poput goniča robova, a temperatura u čekaonici podsjeća na ljetovanje u tropima bez repelenta za zaštitu od komaraca veličine svemirske stanice Mir.

U MUP mi se baš danas nekako ne ide, al sigurna sam da bi smireno sjedila negdje u ćošku čekajući svoj red i sa zanimanjem promatrala nakinđurene dame i uštogljene kravatirane muškarce, kako iz njihove uštogljene vanjštine izbija ono pravo ja, puno psovki, smrada i nekulture.

I tako razmišljajući pomislim: „Jesam li ja možda dobar kandidat za Nobelovu nagradu za svakodnevno činjenje dobrih djela? Možda da zamolim Bono Voxa ili Anđu Đoli da me ubace među ambasadore doblje volje pri UN-u?

I tako, prava sirotinjo moja, vi ste opet zvisili. Vas nema ni na televiziji, ni na radiju. Možda pokoji novinski članak poput apela roditelja koji moraju iskeširati nekoliko stotina tisućica amerikanskih dolara, kako bi im netko eksperimentirao na bolesnoj dječici. Bitno da se mi nasmijemo susjedu, prošećemo pesa i kažemo materi da je volimo. Mislim, nije da nije bitno, ali brale moj, daleko od činjenja dobrih djela.

E sad, postoje i oni koji će napraviti sprdačinu sami od sebe i kad bi htjeli drugima pokazati kako su plemeniti i divni i suosjećajni na sasvim osebujan način. I možda i učine dobro djelo, no najčešće ga isti dan i ponište svojim stvarnim osjećajem za „što je ono empatija?“

Recimo, kad je bilo aktualno, moja susjeda odma’ trkom otrčala radnicama DTR-a odnijeti koju kilu šećera, ulje, mlijeko, rižu i brašno. Zar nije divna i suosjećajna. Sva se sirota od debljine uspuvala trčeći, al’ i od silne dragosti što je pomogla, pa se odma’ i pohvalila svim susjedima, prijateljima, na FB zidu i na svim ostalim profilima koje ima na svjetskom mrežnom sustavu. Nakon toga je hladnokrvno namlatila dijete jer joj je prolilo ljepljiv čaj po laminatu, zderala se na muža „seljačino, rekla sam ti oštro, a ne glatko brašno, idiote retardirani“, tresnula svojim masnim batkom susjedovu mačku preko lijevih rebara „mrš stoko dlakava, ti češ meni dlake puštati po otiraču za noge“, nagnula se kroz prozor i zalila susjedu koja već tri dana sadi cvijeće ispod prozora jer „hebem je blesavu, ide mi na živce s tim pjevušenjem i smijuljenjem dok je meni vruće“, izvikala se na djecu 100m udaljenu na igralištu „hebem vam roditelje nekulturne da vam hebem, tko je vidio u 5 popodne nabijati s loptom dok ja pokušavam na vjestima naći gdje ću kome sirotom pomoći i objaviti to na 495 postojećih društvenih mreža da potaknem i druge da budu tako humani poput mene!“

Šta nije ženica sasvim mila i draga? I ona bi trebala dobiti Nobelovu nagradu. Možda ne za humanitarstvo, ali za troličnost godine, sigurno.

I tako, što još reći o današnjem danu osim da jedino dobro što sam danas učinila je pokrivanje još troje kolega poslom kako bi mogli na godišnji odmor koji dan ranije, kupila sam teti portirki kekse jer je uvijek draga i nasmijana, a ponekad me pusti i u garažu firme bez obzira što nisam debeli direktor, obrisala sam drek iza sebe četkom mada to osim mene izgleda nitko u firmi ne radi i rekla šefu da je smršavio i na njegovom licu vidjela da mi je ta rečenica bila humanitarna zvijezda dana. Pih, nema ničega sa popisa onog simpatičnog voditelja, osim eventualno ovih keksa za portirku. Skoro da se i sramim što sam tako nehumana i neosjetljiva na tuđu muku, čemer i jad. Nadam se da me neće zbog toga grom iz vedrog neba, a s obzirom na vedrinu neba ako i hoće, zaista će biti iz vedra neba. Da. Valjda me razumijete. Ne?!

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari

Persil