Dodir anđela

Ne, ne tražim te da nas čuvaš. Budi bezbrižna. No baci oko ponekad na njega. Malen je i tako šašav. Ne, ne tražim te baš ništa. Samo često tražim tebe. Zato bezumno gledam u oblake. I toliko puta ugledam ljepotu tih veličanstvnih kreatura, koji možda nekom drugom sasvim promaknu. Znam da te neću vidjeti, ali uporno odbijam tražiti te samo u onoj hladnoj zemlji. Ono mi je samo označeno mjesto na ovoj planeti, gdje mogu vidjeti uklesano tvoje ime. Ti mi dušo nisi tamo. I da, znam da je kraj tebe i ono drugo malo bićence koje rijetko spominjem. Lakše mi je tako. I da, znam da si dočekala i ono treće naše i hvala ti na tome. Znam da ste svi zajedno . Naprosto znam.

Jednom me netko pitao: “Kako možeš vjerovati u anđele, a ne vjeruješ u Boga. Pa anđeli su sluge i vjesnici Božji!”

Kako? Na današnji dan, prije točno pet godina osjetih dodir anđela. Osjetih miris i njenu kožu. Na svoje oči ugledah crvene usne i pramen tamne kose. Da, na današnji dan upoznah anđela. Bez ijednoga grijeha. Toliko nevinog i čistog. Savršeno prelijepog. I ne, nije došao od Boga. Došao je iz utrobe moje, od sjemena voljenoga bića. Boga još ne upoznah, pa tako mi vjerovanja sa svakim udahom sve više tamne. I ne, nije moj anđeo bio vjesnik Božji. Bio je centar sve ljubavi ovoga svijeta. Jer samo tako savršeno anđeosko biće može u tvom srcu probuditi toliko različitih osjećaja u samo jednom trenu. Jednom treptaju. Jednom izdahu. Ne može to Bog. To možeš samo ti sam. I ako ikada spoznam način kako saznati na kojoj si adresi, pohitati ću ti što prije mogu. Jer nedostaješ mi toliko jebeno, ti moja prelijepa anđeoska princezo.

“Mama?”, pozove me nježno on nakon što mu dekicom pokrijem ramena.
“Što je mrva?”, upitam ga.
“Ne znam. Zagji me mama”, pogleda me molećivo.

O da. On osjeća. Osjeća valjda tu moju tugu. Znam, nisam pravedna, no ne postoji način za potisnuti takvu bol. Zaista. Ne postoji. Sagnem se i zagrlim ga snažno. Osjetim njegov poljubac na licu. Tako si malen, a tako velik moj dječače. I uzvratim mu snažan zagrljaj i nježan poljubac.

“Laku noć sine, lijepo spavaj. Volim te!”, krenem prema vratima sobe.
“Laku noc mama. I ja tebe vojim!”, prošapće on kroz san.

Znam, nisam pravedna, no ne postoji način za potisnuti takvu bol. I žao mi je sine što je ponekad i ti osjećaš. Ali tako nam je to dušo valjda zapisano u zvijezdama. I često razmišljam, boli li me to što se to dogodilo baš nama ili me boli ono, za što znam da nikada neće doći. Koja je bol od te dvije boli jača. I onda pogledam tebe i uvijek se nekako utješim. Imam tebe. I toliko te beskrajno i duboko volim. Imam te dušo i samo si moj. I kada smo na taj dan isprepleten tugom i boli, na njenom kamenu zapalili svijeće, pogledao si u svoj odraz u sjajnom mramoru i potiho rekao: “Bok deda, bok seka!”, a meni su usne pobjegle u osmijeh. Da, osjetih baš neku posebnu ljubav u vlažnome zraku. Neku vašu tajnu vezu.

Na kraju krajeva i ovaj život je ipak baš sasvim naš. I nitko ne može reći da i ona nije tu, jer mi je živimo baš svaki dan. I kako god da okreneš taj suh i prljav list, apsolutno nije ni bitno. Ionako bi svaki sekund svoga života željela provesti baš tako. Jer to sam ja. I to me čini ovakvom. I prema njemu, majčinski ludo zaljubljenom.
Ne kćeri, ne tražim te da nas čuvaš. Budi bezbrižna. No baci oko ponekad na njega. Malen je i tako šašav. Ne, ne tražim te baš ništa. Samo često tražim tebe. Jer nedostaješ bolno. Jer si dio naših života koji će uvijek tražiti negdje utjehu i pitanja. Jer si dodir anđela i nisi ispunila sva moja tolika sanjanja. Jer nedostaješ nam toliko prebolno, ti naša prelijepa anđeoska princezo.

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari