Dvije kobase, jedan miško i tri kuglice za bor

Šetam između polica. Začujem dječji vrisak i histeričan plač. Lagano ubrzam korak, preskočim jedan red polica i ugledam djevojčicu ispred velike košare sa lutkama, kako sa bacaka kao ribica na vlažnom linoleumu. Baka se uzvrtila, djed joj govori: “Ma pusti je. Ohladiti će se. Neka se malo izdere.”
Nasmiješim mu se i produžim dalje.
Da, sjećam se još kristalno živo, svakog pojedinog tantruma mojeg trećerođenoga. Nije ih bilo puno, ali su uvijek bili visoko kvalitetni i visoko frekventni. Oni koji odmah privuku stroge poglede i jamranja po terasama kvartovskih kafića. Doduše, zalomi se još uvijek pokoji, ali sve su rjeđi i rijeđi. Ipak nam treći rođendan kuca na vrata i nekako smo ulovili taj ritam kompromisa i dogovaranja oko svega. Pa ipak, vrlo često shvatim kako on ponekad odgaja nas, umjesto da mi odgajamo njega. Eto, događa se i najboljima. Pa čak i onima poput mene koji često govore “ja to tako nikada ne bi!”
I da, prokleto je teško biti apsolutno uvijek dosljedan.

Recimo, udarac po guzi. Apsolutno sam protiv! Nikada ne udaram. Ali sam zato vjerojatno svjetski prvak u prijetećim porukama koje odašiljem djeci, a ponekad se ulovim kako na njih urlam kao Adriano Celentano na San Remu. I uglavnom si ne mogu pomoći.

“Molim te, ne diraj tatin mobitel!”
Kao da govorite Elektrinom stupu.
“Slušaj, neću još dugo imati strpljenja da ti stalno ponavljam jedno te isto.”
Elektrin stup i dalje postojan.
“Mali, da li stvarno želiš da ustanem i da te našajbam po ritici?”, dreknem sad već prilično iznervirana.
“Mama, to nije lijepo! Iz guze izlazi kakač i dirati guzu je fuj. Razumiješ?”, objasni mi on širom otvorenih očiju, gestikulirajući rukama i sa gadljivim izrazom lica. Moje dvoipolgodišnje derište.

Eto, kad sam ja već zakazala oko odgojnih metoda, imam maleni, sladak i vrlo učinkovit podsjetnik na to. Zar to nije u stvari divno?!
Često se sjetim autoritativnog odgoja koji sam ja imala. Uvijek sam govorila da ja tako nikada svoju djecu neću odgajati, mada sam izrasla u sasvim dobru i empatičnu osobu. Često pomislim da nisam imala dovoljnu potporu svojih roditelja u svojim željama i da sam mahom ispunjavala njihove regule.
A opet, bez obzira na tu strogoću i jednosmjernu komunikaciju, naučila sam se uvijek i svugdje izboriti se za sebe.
I da, definitvno je problem nas modernih mama danas, da želimo djecu zaštiti od svega i svakoga. Mislim da tu skoro sve imamo problem. Realno, nije to uopće loše. Djeca nam se osjećaju voljeno, sigurno i znaju da od nas najčešće imaju punu pažnju i podršku. No, često mi starci u tome malo pretjerujemo, pa uskoro imamo cendravca kojeg moramo zamotati u celofan, da mu slučajno jedna kapljica kiše ne padne na majicu i ne smoči Jurića.
Osim toga, sve smo slabijih živaca, jer nas cijelo jutro netko narajcava i nabrijava na poslu, u tramvaju, u trgovini, pa za dijete ostane poprilično malo prostora za treniranje živaca. E ja sam tu posebno slaba. Imam poprilično nizak kvocijent živčane tolerancije, no moje dijete me uvijek iznova spusti na zemlju.

“Mama, daj mi lek. Jako kašjem.”
“Ne treba ti lijek. To je zbog kozica, skroz mokro kašlješ i to će već sutra proći. Prestani biti takav cendro. Živcira me to! Izluditi ću s tobom doma, zatvorena dva tjedna u ova četiri zida, zar ne?!”
“Onda me jako zagji, mama!”
Eto, šamar sam takav.

“Ajde pazi kako piškiš, smiri se da ne popišaš sve okolo kao neka mala beba. Gađaj taj pisoarčić! Valjda ću do smrti čistiti za svima vama!”
“Ali ja nisam beba! Ge kak mi je veliki piško miško! I teta mi je lekla da znam sam oblisati pod, vidiš?”, uzme krpicu za pod i stane brisati.
Pljas, šamar!

“Prestani se vrpoljiti na wc školjci, upasti ćeš u nju. Baš mi treba da te kupam, tri minute nakon što sam te okupala.”
“Gle mama! Pokakao sam dve kobase i puglice za boj! Ne trebaš barem kuhati!”
A šta na ovo reći?!

No, uvijek bude i onih situacija kada ste sigurni da učite i da ste na pravom putu.

“Mama, jeci ti moja naboja pijatelica?”, upita me on grleći me svojim, malim ručicama, dok me sinoć gleda svojim snenim očima.
“Jesam sine. Uvijek ću biti tvoja mama i tvoja najbolja prijateljica. Volim te. Lijepo spavaj.”
“I ja tebe volim mama!”

Pet minuta poslije, pokrila sam ga usnulog i sretnog. Često griješim, no trudim se greške i ispravljati. I zaista se nadam da će moja djeca izrasti u kvalitetne ljude. Možda će neke moje greške ostaviti traga, no čovjek uči dok je živ. A ja se nadam da su svo troje shvatili da se ipak iz svojih grešaka, najbolje uči.

“Mama, danas se Sala tak splaskala u blato i plakala je. Ja sam se smijao, pa sam se lupio u kackajicu, pa sam i ja sa Salom plakao!”

Izgleda da jesu 😉

Tihana Kunštek

Midas

Komentiraj

komentari