Do sada ste u mojim tekstovima mogli primijetiti laganu antipatiju prema muškom spolu. Laganu. Zar ne?! No, da li je to zaista tako?! Da li nas zaista toliko svakodnevno iritiraju ili ipak volimo ta stvorenja pogleda ranjenog laneta. Odgovor je: da i da.
Mene moj zaista iznervira na dnevnoj bazi. I to preko nekoliko puta. No, moram priznati da ponekad ima svoje svijetle trenutke. Ne znam da li je to uzrokovano mojim urlicima nakon kojih nema ptica u kvartu po nekoliko dana ili ipak ima u njima nečega prisebnog na momente.
Recimo, danas je odlučio da će on skuhati gulaš za ručak. Ustao se ujutro čim je mali dreknuo, odveo ga iz sobe i sljedećih sat i pol se zabavljao s njime, dok sam ja uspjela još malo namiriti san. Čak je dijete i nahranio i premotao, te apsolutno sve za gulaš nasjeckao i pripremio. Neka druga žena bi se možda zapitala da li je štogod zgriješio, no ja znam da je moj zakoniti ipak zapamtio moje riječi koje sam izurlala u dahu: „Pun mi je kufer da ili te nema doma ili ležiš ko kufer cijeli dan. Cijeli tjedan sam sama sa tim djetetom, osjećam se k’o samohrana majka. U stvari i jesam samohrana majka. Ti se eventualno pojaviš u jednoj, dvije epizode zvane vikend. I onda ležiš k’o kufer!“
Dan nakon urlikanja je čak i riješio one gljivice na stropu, koje sam u pretprošloj kolumni spominjala. E sad. Ili mu je dosta onih duševnih boli koje mu ja izazivam svojim urlanjem ili je ipak nešto ljudski prevladalo u njemu. Vjerujem da i vaši imaju ponekad svoje svijetle trenutke, no vjerujem da ste i vi u istoj dilemi.
Nakon mojeg teksta u kojem sam veličala žensku snagu i mušku cendravost, našlo se par njih koji su se osjećali grubo dotaknuti napisanim. No ne i moj zakoniti. Taj je samo odmahnuo rukom i promrmljao nešto u stilu:“Da joj svaki dan, cijeli dan gladim guzicu perom, nešto joj ne bi odgovaralo“ i krenuo dalje svojim putem, usput još promrmljajući kako se mi očito već živčane rodimo. Pa da se vratimo na ove koje je tu nešto začeškalo.
Radim u tehničkom sektoru sa petnaest muškaraca i dvije žene. Kada sam tamo počela raditi, bila sam jedina žena. Zašto sam tamo počela raditi? Jer nisam više imala živaca raditi sa ženama. Raditi sa 40 žena u jednoj prostoriji je pakao. Izdržala sam čak tri mjeseca. Nakon tri mjeseca sam shvatila da – ili ću uskoro morati koju odležati, ili ću se ja morati maknuti. Dakle, prevladao je moj razum (a kažu da nismo razumne). Ostavila sam četrdesetak PMS-ova i ranog klimakterija u prostoriji od nekoliko kvadratnih metara. Ne okrenuvši se za sobom.
Došavši u radnu okolinu gdje je cijele dane prevladavala tišna, nije bilo graktanja šojki, nije bilo zlobnog tračanja iza leđa, na mjesto gdje su me zvali kolega – u tri tjedna, dobih 4 kilograma. Organizam mi se napokon počeo oporavljati od šoka zvanog žene. Shvatih da je rad u muškom okruženju, raj u svijetu radnih obveza i biznisa u usponu. Mogla sam prokomentirati sa bilo kojim od njih Tinu Katanić, Nives Celzijus ili bilo koju našu starletu, a da ne budem odmah ili ljubomorna kučka ili kokoš koja voli lake žene jer sam i sama jedna od njih, ovisno kakav je bio moj komentar. Uskoro sam dobila još koji kilogram i moram priznati da se više nikada ne bih mijenjala sa ikime tko radi u ženskom društvu, bez obzira što će mi se uskoro rit anatomski oblikovati u moju radnu fotelju. Možete prdnuti u sobi, nikada nećete biti kriva. Možete se podrignuti, svi će vam samo dreknuti: „Na zdravlje!“ Možete se zaboraviti oprati, nećete biti krivi. Uvijek je neki kolega kriv. Možete pojesti cijelu jumbo pizzu i popiti pola litre pive, a da doživite divljenje, a ne gađenje.
Uglavnom, divno je raditi kada oko vas nema žena. Eto, to je moja utjeha onim cendravcima, koji su mi cendrali nakon mojeg zaključka da su cendravci, no oni su daljnim cendranjem kategorički tvrdili da to nisu. Dečki, volim vas!
Doma je opet malo drugačija priča. Koliko god se mi matere trudimo od njih napraviti ljude, onaj životinjski instinkt u njima im ipak ne dozvoljava da čarape bacaju u košaru za prljavo rublje, da ne podriguju za stolom punom gostiju, da ne prde u prostoriji gdje ja i malo dijete jedemo, da ne kopaju nos i bacaju one divne, zelene kuglice iza trosjeda. Instinkt prevladava. Zato se apsolutno ne ljutim na svoju svekrvu. Žena zaista nije kriva.
Moja dvojica sinova isto nisu izuzetak. No mlađi ipak naginje onoj pristojnijoj strani humanosti, pa je tako moj zakoniti, nakon što je ovaj ležao sat vremena u kadi, obrijao se već treći put ovaj tjedan i nabacio dašak parfema na sebe, zaključio da je vjerojatno homoseksualac „kada se toliko licka“. Eto! Ako si uredan, odmah si peder. Ako se ne opereš tri dana, e tad si pravi muškarac. I nedaj Bože da nisi obdaren dlakama po cijelom tijelu. To je neprirodno i isto si peder. Ja takve od milja zovem agroseksulacima, na što je moj zakoniti opet donio zaključak:“Hoćeš reći da sam seljačina?!“. „Nisi dušo! Sve si što jedna žena želi i treba. Pa sama sam te birala“, odgovorim mu nježno.
I tako dok on kuha gulaš, ja usisavačem spremam krevet. Ipak mi je ljepše leći u krevet kada nemam dojam da je kraj mene cijelu noć ležao belgijski ovčar. Mada bi to donekle objasnilo ono režanje kroz nos. No kako god, mada imam za kime usisavati krevete, imam danas i smireno dijete, skuhani ručak i napokon nemam podočnjake pod očima. Čovjek uopće ne bi rekao, ali ja svog muškarca obožavam. Na momente bar.
Dakle, vi cendrave muškarčine. Nije da vas ne volimo. Samo vas uvijek ne podnašamo najbolje. Nije zbog toga što često prdite i smrdite, već smo mi osjetljive u PMS-u. Nije zato što podrigujete u restoranu punim ljudi, već zato što smo mi prirodno živčane i sve nas smeta. Nije zato što se linjate, perete zube jednom tjedno, smrdite na češnjak i ustajalu pivu, već zato što smo mi hiper senzibilne. I sve dok se povremeno sjetite važnih datuma, operete suđe, a da tri zgrade iza ne čuju naše urlanje na vas, sve dok znate povremeno skuhati neki jestiv obrok i odlijepiti klincu pelenu sa riti, mi vas povremeno i volimo. Eto, uopće nismo zahtjevne kako pričate. Da manje o tome pričate, možda bi bile i manje nervozne. Kako god, svijet bez vas bi bio savrš.., ovaj, totalno pusto mjesto.
Eh, da! Naslov! Zašto ovakav naslov?!
Samo da vam privuče pažnju, a da u sebi ne sadrži ono što vas vrijeđa, već mami. Samo zato. Sigurna sam da ste odmah pomislili na Uskrs, žderanje ispred TV-a i podrigivanje nakon svega, možda i kakav sex uz stenjanje zbog pretrpanih želudaca. Mogla sam spomenuti i pivu, ali što je piva bez hladnog odojka i drugih ostataka hrane. Zar ne?!
Tihana Kunštek
