Hobotnica u klokanovom odijelu

Koliko daleko ide roditeljska ljubav? Što ste sve spremni učiniti za vaše dijete? Ne želim da si to sad uzmete kao neko teško filozofsko pitanje, nego onako, za ponedjeljak na pauzi. Ne očekujem da sad krenete razmišljati bi li bili u stanju ubiti za vlastito dijete, nego recimo koliko imate živaca prije nego eksplodirate k’o kokica u mikrovalnoj. Gdje je onaj prekidač koji u vašoj glavi prešalta najdraže dijete na svijetu, u monstruoznog daveža. Smirenu i strpljivu majku, u potencijalnog ubojicu bez predumišljaja. Jer moramo se složiti da je u stvari sve u našoj glavi. Tamo se očito nalazi neki tajni brojčanik koji kombinira stresnost situacije, sa vašim strpljenjem. Ne znam gdje je vaš, no polako prepoznajem znakove koji alarmiraju moj krajnji limit potrošnje živaca?

Jutro. Alarm na mobitelu probija balon pun helija u kojem sam još maločas blaženo plutala. Iskačem iz najdivnije postelje na svijetu, obavim jutarnji piši-kaka i krenem buditi mladunče medvjeda u hibernaciji. Nevjerojatno kako se hiperaktivna vjeverica u toku noći uspije u tako kratkom vremenskom  roku  transformirati u mlitavog, ali nabrijanog grizlija. Dok urla, pokušavajući mi odgristi komad kože sa ruke, trčim kroz stan da ga ispustim na trosjed, gdje već trešti  Žar sa svojim čudovišnim strojevima. Nakon transformacije živahne vjeverice u grizlija mrguda, sljedeća je ona iz grizlija u hobotnicu. Nahranili ste grizlija i on zadovoljno mrmlja. Dolazi vrijeme odijevanja. Pokušavam hobotnicu ugurati u mrežastu vrećicu, tako da joj ni jedan krak ne viri van. I nikako mi ne uspijeva. I dok se tako borim sa tim osmokrakim čudovištem, naravno, već dobrano kasnim na posao.

Posao. Oaza u kojoj mirno uživate u toplom, mirisnom napitku zvanom kava. Vrlo često i jedina oaza vašeg omiljenog rituala popularnog naziva „jutarnja kava + gratis wc školjka“. I dok tako ispunjavate svoje radne obaveze, shvatite da vam nedostaje vaše čeljade. Koji prokleto čudan poriv. Zovu ga majčinska bezuvjetna ljubav. I ne možete si pomoći. Nedostaje vam to malo čudovište, mada znate da ćete u njemu u toku popodneva otkriti još sijaset raznih stvorenja. Recimo hijenu.

Dok vi samo skrenete pogled da potrpate posuđe u perilicu, hijena je već dobrano proučila metu. Kao pravi predator, napala je tri voćna jogurta iz hladnjaka, probila im utrobu koja se rasula po hladnim kuhinjskim pločicama i sa onim poznatim hijenskim hihotom, šapama zlobno razmazala dijelove zdrobljenih voćaka po cijelome stanu. Dok histerično gledate čime da je zatučete, ona se pretvori u miloga, bijeloga zeca iz Alice u zemlji čudesa i progovori: „Samo sam htio vidjeti koji je okus najbolji!“ Napokon počistite sav taj nered i odlučite da bi genijalan izbor bio da izvedete živahno dvogodišnje dijete na zrak.  Puž vinogradar izlazi iz vašeg stana. Vrata lifta su već pola minuta otvorena. On – izlazi iz stana brzinom kišne gliste. Bez tenisica koje sam mu predhodno navukla. Vraćam se u stan po tenisice i oblačim mu ih, dok slušam kako netko par katova niže histerično lupa po vratima i dere se – “Tko drži prokleta vrata od lifta!”. Zatvorim ih no ostanem na katu, jer mi se ne vozi sa nervoznim susjedom, ni sa urlajućim djetetom koje se upravo sjetilo da nije uzelo omiljeni autić. Ponovno pozovem lift, vratim se nabrzaka u stan da uzmem autić, eto njega već iza mene. Više očito nije puž, već Nikki Lauda. Uzima taj, još jedan bijeli, jedan žuti i dva crvena. Dok izlazimo, čujem kako se lift već ponovno vraća dolje. Opet ga pozovem.

“Mama, a voda i keksići?”

“Kupiti ću ti vodu i kekse dolje u trgovini!”
“Neću teeeee, hoću svojeeeeee. Sa sezamoooooom!

Ajde pogodite sljedeći scenario. Vozim se u liftu sa nadr_anom susjedom koja je čekala četiri kata niže, da mi uzmemo kekse i vodu koju smo ponovno zaboravili, dok on urla, dok mu se šmrlji ljepe po čubama, dok ona jamra i gadljivo nas gleda.

Napokon park. Sjednem na klupu i otpuhnem. Još jedan divan dio dana, kada možete bar nakratko mirno sjesti. No da, zaista na kratko. Moja hobotnica je upravo odjenula kostim klokana, pa eto ga na penjalici, pa skok do ljuljačke, pa skok do tobogana, pa skok na trampolin. U četiri minute, bila sam mokra k’o ostarjeli maratonac. Uspuvala se k’o osamdesetogodišnjakinja na 100m do četrna’jstice, kad se sjuri s Dolca.

U povratku uđemo u trgovinu da kupim par osnovnih namirnica. Odjednom se pored mene stvori tele. Dok smo tele i ja prošli između polica da u košaru stavim sve što trebam, na blagajni krenem zbrajati što je sve u tih tri minute prožvakalo. Pola vrećice krokića, trećinu kroasana, koricu raženog kruha, načelo je mrkvu i počupalo peršin.

Sutradan sa smiješkom prolazim po Trgu kralja Tomislava. Razmišljam kako me već čeka moja topla kava i gratis wc školjka. Hodam i razmišljam o svemu. O tome kako sam loša majka. O tome kako je moje dijete vjerojatno najhiperaktivnije u cijelom svemiru. O tome kako se zaista trudim savladati se da ga ponekad naglavačke ne nabijem u umivaonik i pokušam otjerati kroz one tri rupice u kanalizaciju, velikim mlazom hladne vode. O tome kako u stvari rijetko vičem na njega, s obzirom koliko nevolje dnevno proizvede.  I tada mi pažnju privuče čovjek koji odtetura preko trga i zaustavi se ispred spomenika.

“Tomislave, siđi otale!”

“Tomislave, neću ti više ponavljati, ti neodgojeno čeljade!”

“Tomislave, siđi! Ti si jedan balavi gad i ne poštuješ svoga oca. Siđi da te ispljuskam i prebijem k’o vola u kupusu. I tebe i tog konja!”

I tada shvatim da smo mi roditelji, svi u istoj kaši. Bili mladi ili stari. Trijezni ili pripiti. Strogi ili blagi. Svi mi imamo zajedničku stranu. Djecu koja nas izluđuju. Djecu koju obožavamo. Ne znam da li je kralj Tomislav poslušao gospona pripitog oca ili ne, jer sam morala požuriti na posao. Ono što znam, znam da je gospon otac izgledao poput mene kada svom djetetu objašnjavam da one dvije rupice u zidu nisu držač za vilicu i odvijač, a ni kutijica za vijke.

I tako. Sljedeći puta kada vas na radnom mjestu ulovi onaj prokleto čudan poriv koji zovu majčinska bezuvjetna ljubav, istresite sve što imate u ladicama, pa pokupite. I tako bar pet puta u toku osamsatnog radnog vremena. Otklopite sendvič koji ste si kupili za gablec i zaljepite si ga na majicu. Otiđite kod šefa i sve što mu imate za reći, ponovite bar pet puta, svaki puta sve glasnijim tonom. Povedite sa sobom i kolegicu, samo da vas bez prestanka povlači za rukav i nogavicu dok razgovarate. Vjerujte mi, brzo će vas proći.

Do sljedećeg ponedjeljka, mah, mah od jedne savršeno sabrane majke, jednog neodgojenog djeteta, jednog malog anđela i jedne divljakuše sa tendencijom pomahnitalog ubojice!

Tihana Kunštek

Midas

Komentiraj

komentari