Ivana Radić: „Odlučila sam preuzeti stvar u svoje ruke!“

ivanaDonosimo jednu inspirativnu priču o uspjehu jedne žene, rekli bi krhke, nježne žene, ali svakako sa puno volje, hrabrosti, odvažnosti i vjere u sebe koja ju je dovela do uspjeha.

„Odlučila sam preuzeti stvar u svoje ruke, u vremenu najdublje krize, uspjela sam se izboriti za opstanak!“, kazala nam je na samom početku Ivana Radić, vlasnica sada uspješnog tradicijskog obrta Grafikon koji se nalazi u Praškoj ulici u Zagrebu.

Predstavite se našim čitateljima, tko stoji iza uspješnog projekta obiteljskog memorya i tko je zapravo Ivana Radić?

Ovakva pitanja su mi redovito najteža, ne volim baš puno pričati o sebi pa se „skrivam“ iza svojih proizvoda koliko god mogu 🙂 Nakon završene gimnazije upisala sam i završila Agronomski fakultet, smjer Ekološka poljoprivreda i agroturizam. Pred kraj studija iznajmila sam stari maslinik na otoku Krku, u to vrijeme radila sam preko studentskog servisa u jednoj farmaceutskoj firmi i od prve plaće kupila sam dvije košnice sa pčelama…želja mi je bila baviti se maslinarstvom i pčelarstvom i na neki način ostati u sustavu znanosti i baviti se svojom strukom. To je bilo 2010. godine kada klima za zapošljavanje nije bila najpovoljnija i vrijeme kada je plaća za stručno osposobljavanje bila 1800 kn. S obzirom da sam već prije kraja studija krenula u neke projektiće nisam si mogla priuštiti da radim za taj novac, jer bi se morala odreći svega u što sam već uložila dosta truda. U to vrijeme otac se spremao u mirovinu i tada sam izrazila želju da preuzmem obiteljski obrt i postanem „sam svoj gazda“. S obzirom da sam cijelo djetinjstvo provela u radnji, to u šta se upuštam nije mi bilo skroz nepoznato.Tu je bila i moja majka koja i danas samnom radi i prenosi mi znanja koja je stekla u 25 godina rada. Ipak, to je bilo vrijeme najdublje ekonomske krize i trebalo se izboriti za opsatanak na tržištu. Pozitivno je bilo to što se zaista ničeg nisam bojala, iako kada sad gledam ne znam koliko sam bila spremna na sve to sa 24 godine. Preda mnom je još puno učenja, ali ipak mogu zadovoljno konstatirati da sam uspjela! Iako su prve dvije godine bila poprilično turbulentne, odlučila sam upisati doktorski studij Menadžment održivog razvoja u Opatiji koji „guram“ zahvaljujući svojoj mentorici dr.sc.Suzani Marković koja ima razumijevanja za moje poslovne obaveze! Ako postoji Oscar za najbolju mentoricu, definitivno pripada mojoj mentorici J Između ostalog bavim se volunterskim radom kao Voditelj u Humanitarnoj udruzi Facebook humanitarci Zagreb na što me potaknula predsjednica Nana Schaps. Dio slobodnog vremena kojeg nemam baš previše poklanjam onima koji su u potrebi, ponekad održim predavanje u Maloj školi volonterstva koju je pokrenula moja draga kolegica i prijateljica Tihana Kunštek. To me posebno veseli, nigdje ne vidite tako brzo rezultat kako u tih 45 min kada djeca viših razreda shvate kako njihovi vršnjaci žive. Znamo se danima čuditi njihovim pitanjima, zaključcima i komentarima.

Ljudi me često pitaju kako sve to stignem…točan odgovor je NE STIGNEM! Žongliram sa svima najbolje šta mogu, nije uvijek lako, ali u svakom „cirkusu“ postoji pauza pa tako nekad ukradem vikend i pobjegnem na more, 2-3 dana napunim baterije i nastavim tamo gdje sam stala 🙂

Kako je započela priča o obiteljskom memory-u i čemu možete zahvaliti svoj uspjeh?

Priča o obiteljskom memory-u počela je sasvim slučajno. Ideju o obiteljskom memory-u dobila sam za vrijeme posjeta prijateljici u Crikvenici koja je rodila sina Niku. To je bio prvi put nakon rođenja Nike da sam došla kod njih, iako je Niko tada imao svega 2—3 mjeseca, prijateljica mu je rekla: „Tko je to? Jel’ to teta Ivana?“ Ne znam zašto, ali u tom trenu mi je prošlo kroz glavu da bi bilo fora napraviti memory sa obiteljskim fotografijama i da na taj način djeca mogu upoznati svoje članove obitelji, prijatelje itd. Prijateljici je muž pomorac pa me ne čudi da mi je u njihovoj kući to palo na pamet, ali budući da nisam neki ljubitelj društvenih igara samu sebe sam iznenadila 🙂

Tako da je za ideju najzaslužniji moj danas jednogodišnji prijatelj Niko!

Po povratku u Zagreb napravila sam uzorak koji sam posložila na stol u svojoj radnji i gledala što bi mogla promijeniti i sl. Kada je ušla jedna gospođa i bacila pogled na stol, pitala me o čemu se radi….tada nisam znala ni kako nazvati proizvod, ni koja je cijena…baš ništa konkretno nisam znala. Doslovno sam bubnula ime Obiteljski memory i tako je i ostalo. Cijenu sam gospođi obećala javiti, ali ona mi je isti dan donijela slike na usb-u i tako je sve krenulo. Vrlo brzo Obiteljski memory preplavio je facebook, prve narudžbe su počele pristizati i bila sam jako zatečena tom situacijom. Meni se ideja činila super, ali nisam znala kako će drugi reagirati. Priča je krenula sama od sebe, ljudi su prepoznali ideju i Obiteljski memory postao je jedna uspješna priča.

memory2

Što je bilo najteže na tom putu do uspjeha, kako ste našli uspjeli naći i očuvati svoje mjesto na tržištu?

Najviše me brinulo kako Obiteljski memory plasirati na tržište, doprijeti do ciljane skupine klijenata jer se OM proizvodi u knjigovežnici. Vrlo brzo sam shvatila da se stvari događaju same od sebe i da nema razloga za brigu. Bilo mi je najbitnije napraviti kvalitetan proizvod, od načina izrade do pakiranja. Isprobavala sam razne kombinacije i zadovoljna sam postignutim. Budući da sam u radnji imala sve potrebno za realizaciju ideje nije bilo potrebno ulagati dodatna sredstva. Uložili smo nešto novca u marketing i promociju proizvoda, otvaranja web-a, ali i u upis proizvoda u Autorski registar, a u tijeku je i postupak zaštite u Zavodu za intelektualno vlasništvo. Nažalost, ima onih koji su ukrali i ideju i ime, otišli su čak toliko daleko da je „njihov“ proizvod duplo skuplji od našeg. To smatram prije svega moralnim prekršajem, s kojim se ne želim previše zamarati jer smatram da sam uvijek korak ispred njih. Ali me ta činjenica žalosti i primorana sam pokrenuti određene radnje kako bi zaštitila u prvom redu svoje klijente od obmane jer se ne radi o istom proizvodu, ali i svoju ideju u poslovanje. Žao mi je što se u Hrvatskoj toliko malo cijeni nečiji rad i trud i što toliko lako dolazi do povrede autorskih prava i krađe intelektualnog vlasništva.

2012. godine dobili ste od Hrvatske obrtničke komore status Tradicijskog obrta, objasnite našim čitateljima što je to točno značilo za Vas i Vaše proizvode?

Tako je! Obrt postoji 25 godina i dan danas njeguje tradiciju knjigoveške struke. U našoj radnji i dalje se ručno šiva, ručno lijepi i kroji što garantira trajnost i kvalitetu naših proizvoda. Danas je to nažalost struka koja izumire i sve je manje knjigoveških radnji u gradu, naša radnja jedna je među starijima. Upravo su to bili kriteriji po kojima nam je dodijeljen status Tradicijskog obrta. To je svojevrsno priznanje našoj radnji da njegujemo knjigovešku struku i radimo pravi ručni rad. Gotovo za sve to što mi radimo ručno, danas postoje digitalni strojevi no oni još nisu zavladali našom radnjom. Nastojimo se istaknuti kvalitetom i u punom smislu njegovati ručni rad. Između ostalog mi obnavljamo stare knjige, koje su dotrajale i koje treba preuvezati. Digitalni strojevi takvu mogućnost nemaju, za takve stvari je i dalje nezamjenjiva ljudska ruka i uloženo vrijeme. Dakako, pritom ne odbacujemo digitalne strojeve u potpunosti, čak osjetimo potrebu da neke stvari digitaliziramo jer je ljudima u današnje doba bitno da je neki uvez brzo gotov, jer je u nekoj mjeri potrošna roba pa je tu digitalno uvezivanje dobro rješenje, ali kada je potrebna kvaliteta, ljudskoj ruci, utrošenom znanju i vremenu nema alternative.

Hrvatska obrtnička komora statusom Tradicijskog obrta potiče zaštitu starih zanata i na neki način brendira kao kvalitetne zanate vrijedne očuvanja. Najzaslužnija za taj status je moja mama Marija, koja radi samnom u radnji i svakodnevno mi prenosi znanja koja je stekla u svom radu. Za sada je taj status možda ljudima nepoznat, ali u budućnosti kada će trebati dobrog postolara, kožara, krojača, knjigovežu i sl.vjerujem da će status Tradicijskog obrta pored svega značiti i opstanak.

Jedan od strojeva s kojim radite stariji je od 100 godina, ispričajte kako je došao u Vaše vlasništvo i neke zanimljive pojedinosti o tome ili anegdote:)

Taj stroj je u našoj radnji oduvijek, samo ga nismo puno koristili jer nije bilo potrebe. Tu i tamo bi došli do njega i nešto odradili. Kada sam krenula raditi uzorak obiteljskog memory-a taj stroj pokazao se kao „točka na i“. I danas je nakon možda godina nenamjernog ignoriranja opet izuzetno bitan i ono najvažnije u funkciji. Jako je lijep osjećaj tako starom stroju ponovno udahnuti život. S obzirom da ga zaista nismo često koristili trebao mu je „servis“, nakon kratkog proučavanja shvatila sam da je vrlo jednostavan princip na kojem radi i da ga sa 2 kapi ulja mogu servisirati sama J i tu je krenulo naše svakodnevno druženje, još niti jednom nije zaštekao, nije mu pao sustav, nije ga zarazio virus, nije ga trebalo nadograditi na novu verziju i nikad ništa nije kasnilo zato što ga nismo mogli pokrenuti 🙂 Posebnu čar ima i jako ga volim isticati!

Na koji način izrađujete obiteljski memory?

Radimo na principu da nam stranke pošalju slike koje potom obradimo i zalijepimo. Nakon toga memory ide na prešanje i sušenje. Nakon sušenja ide rezanje i završna obrada. Završnu obradu radim isključivo ručno tako da mi svaka kartica prođe kroz ruke nekoliko puta. Memory koliko je god moguće izrađujemo od recikliranih materijala, i pakiramo isto tako u kutije od recikliranih materijala.

memory3

Tko su Vaši najčešći kupci?

Mogu slobodno reći: SVI:) Obiteljski memory naručuju: srednjoškolci, sudenti, roditelji, djedovi i bake, zaista svi! Ono što mi je posebno drago što bake i djedovi ponekad izvuku stare crno-bijele slike i donesu da se od njih izradi memory kako bi unuci naučili obiteljsko stablo. Kad dobijem takve slike znam da je ideja u potpunosti zaživjela. Obiteljski memory do sada je proputovao cijelu Hrvatsku, neke smo slali i u Mostar, Beograd, neki su otputovali i u Amsterdam, Njemačku, Ameriku pa čak i u Kambodžu. Da mi je to netko rekao prije godinu dana kada sam sve pokrenula sigurno mu ne bih vjerovala 🙂

Da li imate u „rukavu“neki novi proizvod koji će nas oduševeiti kao i obiteljski memory?

Za prvi advent plasirati ćemo još jedan proizvod kojem je cilj sačuvati tradiciju i pisanu riječ. Radi se o knjizi Moji najbolji recepti u koju mame i bake mogu zapisivati recepte, ali i na početku knjige napisati kome knjigu svojih najboljih recepata ostavljaju u naslijeđe. Osim rubrika za sastojke i pripremu dodali smo rubriku Savijet zlata vrijedan u kojoj će se nadam se, otkriti one male kulinarske tajne koje mame i bake imaju u rukavu. Knjiga će isto tako biti ručni rad, tako da može trajati kako volimo reć 100 godina 🙂

Knjigovežnica Grafikon posljednje je dvije godine sudjelovala u Noći knjige kao jedina knjigovežnica. Tom prigodom otvorili su posjetiteljima vrata svoje radnje koji su mogli razgledati stare alate, vidjeti kao se ručno šivaju knjige, rade korice i sl.

„Mnogi su donijeli stare knjige da provjere ima li im spasaJ Noć knjige bila je iznimno dobro posjećena! Našu radnju i mimo Noći knjige posjećuju mnogi zaljubljenici u knjige, tako da je naša radnja svojevrsno okupljalište zaljubljenika u knjige i knjigovešku struku, a nama je izuzetno drago da smo po tome prepoznati.

Noć knjige posjetilo je jako puno roditelja s djecom. Djeca su se svemu čudila i naravno imala bezbroj pitanja:) Pred njima je bila jedna knjiga iz 1918 godine. Zanimalo ih je tko ju je radio, na koji način, koliko ju je ljudi do sada držalo u rukama i sl.i na kraju su donijeli ozbiljan dječiji zaključak a taj je bio: Koliko je stara, jako se dobro drži, čudno da još nije umrla:):):)

Kao mala slušala sam emisije od Mladena Kušeca, bile su mi jako zanimljive. Gospodin Mladen bio mi je „striček s radija i televizije“ ali on je jedan od zaljubljenika u knjige koji nas često posjeti u društvu akademika Bratulića pa tako naši razgovori o knjigama i zagrebačkim pričama znaju potrajati“, kazala je Ivana Radić.

Ivana hvala Vam puno na odvojenom vremenu, a Vama i Vašoj knjigovežnici želimo puno uspjeha i još puno inovativnih proizvoda u kojima će uživati ama baš sve generacije od mališana pa do pradjedova i prabaka.

Razgovarala: Ana Mišić

Oglas

Komentiraj

komentari

Persil