Jadranka Alač: “Jedino što možemo promijeniti smo mi sami!”

Roditeljstvo je najteži posao, ali također donosi najveću nagradu. Iako se svi trebaju truditi kako bi bili dobri roditelji, samohrani roditelji ipak imaju više poteškoća. Kako bismo doznali više o stanju samohranih roditelja u Hrvatskoj razgovarali smo s Jadrankom Alač, dipl.iur., a razgovor donosimo u nastavku.

Teška situacija u Hrvatskoj pogađa mnoge obitelji. Dosta ih je primorano potražiti pomoć, no postavlja se pitanje imaju li samohrani roditelji prednosti kod dobivanja socijalne pomoći te pomaže li im država na još neke načine?

Za procjenu kriterija da li određena osoba udovoljava uvjetima za primanje socijalne pomoći prije svega potrebno je dokazati njeno imovinsko stanje, odnosno visinu primanja, kakvom imovinom raspolaže, da li osim redovne plaće ima i kakvih drugih primanja u vidu zakupnina, dividendi, kakve su joj stambene prilike, da li drugi roditelj uredno i redovno plaća alimentaciju, u kojem iznosu i slično. Iako je to u našem društvu čest slučaj, kriterij samohranog roditelja ne znači istovremeno i kriterij „socijalnog slučaja“. Ima naime samohranih roditelja koji rade na managerskim pozicijama, imaju visoka primanja, raspolažu obiteljskim nekretninama te ne bi bilo pošteno da se oni isključivo zbog svog statusa samohranog roditelja svrstavaju u istu situaciju s drugim roditeljima koji ostvaruju bitno manja primanja i nemaju osim toga drugih izvora prihoda.

Možemo reći da isto vrijedi za sve druge oblike socijalne pomoći te ukoliko je roditelj u dvojbi koja ga prava pripadaju s obzirom na njena ili njegova primanja, najbolje se obratiti nadležnom Centru za socijalnu skrb koji će proučiti zahtjev roditelja, podatke o imovini i primanjima i odgovoriti u konkretnom slučaju.

Nažalost, bilo kakvi iznosi socijalne pomoći su s obzirom na standard i cijene prehrambene košarice i režijskih troškova u Republici Hrvatskoj iznimno niski, ali s druge strane uzevši u obzir koliko je u državi radno aktivnog stanovništva i poduzetnika koji doprinose u državni proračun, a koliko je pak onih koji svoje plaće i druge prihode primaju iz državnog proračuna, dobro je da se uopće socijalna pomoć još uvijek nalazi u proračunskim stavkama.

Budući da je samohranoj majci ili samohranom ocu potrebna velika pomoć u čuvanju djeteta, imaju li njihova djeca prednosti pri upisu u vrtić? Postoje li problemi u ostvarivanju tih prava?

Konkretno znam za vrtić u Makarskoj gdje stanujem i gdje je moje dijete pohađalo vrtićki program, a koliko sam se raspitala i za vrtiće u drugim gradovima, u tim ustanovama postoji prednost u bodovanju za upis djeteta koji živi sa samohranim roditeljem. Štoviše, većina vrtića prilikom upisa djeteta u vrtić u tim situacijama niti ne traži detaljne podatke o roditelju s kojim dijete ne živi, već je dovoljno da roditelj koji živi s djetetom predoči presudu o razvodu braka ili rješenje kojim je dijete dodijeljeno njemu/njoj na odgoj i čuvanje, te detaljne podatke o svom imovinskom statusu i primanjima. Nažalost, u dosta situacija komunikacija između roditelja nakon razvoda braka nije kvalitetna ili je ponekad i uopće nema, stoga bi djelatnici ustanove prilikom upisa djeteta u vrtićki program, koliko je to moguće, trebali uzeti u obzir okolnosti konkretnog slučaja. Poznajem konkretan slučaj kad majka s ocem uopće nije imala kontakt jer je isti odselio u inozemstvo, a vrtić je tražio od nje da dostavi sve podatke o ocu djeteta, istoj to jednostavno u tom trenutku nije bilo moguće. Stoga ne bi bilo životno da majka koja u tom slučaju ionako već ima dovoljno briga sama odgajajući dijete, ne bi usto ostvarila niti pravo na upis djeteta u vrtić. Dosada se osobno, kao i u svojoj praksi nisam susrela s određenim problemima vezano za ostvarivanje prava djeteta na pohađanje vrtića kod zaposlenih samohranih roditelja. Problem koji se pak često događa jer kad samohrani roditelj treba tražiti posao i zbog te činjenice upisati dijete u vrtić, a vrtić ne prima na cjelodnevni boravak djecu čiji roditelj nije zaposlen. To osobno vidim kao veći problem prilikom upisa djece u vrtiće.

Imaju li djeca bez jednog roditelja neka dodatna prava? (Smanjenje članarine u sportskom klubu, u plesnoj skupini…, besplatne udžbenike ili neke druge potrepštine?)

Teško je univerzalno odgovoriti na ovo pitanje jer svaki klub, udruga ili druga organizirana ustanova koja se bavi djecom opet ima neka svoja pravila, visinu članarine i slično. Osobno, nisam čula da bi samohrani roditelji imali određene popuste zbog činjenice da sami žive s djetetom, ali vjerujem da bi pa gotovo svaki klub izašao u susret roditelju u takvoj situaciji ako mu dijete zaista želi trenirati kakav sport ili se baviti nekom drugom izvanškolskom aktivnošću. To posebno u današnje vrijeme kada je toliko jak naglasak na potrebi djece da se bave sportovima uslijed dugotrajnog sjedenja za računalom i igranja računalnih igrica. Situacija s besplatnim udžbenicima ovisi o organizaciji grada ili općine u kojoj roditelj i dijete žive, tako da ni tu ne postoji ujednačen stav. Opet napominjem, za bilo kakav drugi oblik socijalne pomoći, sve i dalje ovisi o primanjima i imovinskom stanju roditelja.

Na koje sve probleme nailaze samohrani roditelji u potrazi za poslom? Koliko su često diskriminirani? Te može li se učiniti išta po tom pitanju?

Zbog trenutne ekonomske situacije, zapošljavanje je i inače otežano, a pritom posebno ako ste u takvoj poziciji da se obitelj uzdržava pretežno ili isključivo od prihoda jednog roditelja. Problem sam već spomenula kod pitanja boravka djece u vrtićima, taj bi mogla istaknuti jer većina vrtića koliko mi je poznato ne prima djecu u cjelodnevni boravak ako roditelj ne radi. Postavlja se pitanje kako bi roditelj mogao tražiti posao bez da vodi dijete sa sobom na razgovore, ili kako bi se uopće mogao dodatno obrazovati ili prekvalificirati i time postati konkurentniji na tržištu rada, ako za to vrijeme ne bi imao /imala zbrinuto čuvanje djeteta, barem u vidu boravka u vrtiću. U većim gradovima, posebno u  Zagrebu veliki je problem nedostatka baka (i djed) servisa jer dosta mladih dolazi živjeti u grad prilikom upisa na studij ili u potrazi za poslom, zatim tamo ostaju i osnuju obitelj, a njihovi roditelji nerijetko žive u udaljenim mjestima. Taj problem se javlja i u cjelovitim obiteljima gdje postoje, pretpostavimo barem dva redovna primanja ili jedan roditelj ostaje kući s djetetom, a drugi privređuje. Naravno da je situacija kudikamo kompliciranija ako dijete živi samo s jednim roditeljem. Manji su prihodi, nemate na raspolaganju odraslu osobu koja bi čuvala dijete kada morate raditi, kada se dijete razboli (što je kod malenih vrlo čest slučaj), ne možete ga poslati u vrtić, a poslodavac očekuje da se naravno pojavite na radnom mjestu, ima puno takvih situacija, mogao bi se roman napisati…

Budemo li, kao smohrani roditelj, sjedili i čekali pomoć države, teško da bismo preživjeli i mi i naša djeca. Bilo bi stoga idealno povezati se s drugim jednoroditeljskim obiteljima radi međusobne potpore, kako praktične, terenske pomoći, tako i zbog moralne podrške. Na taj način se može organizirati zajedničko čuvanje djece u slučaju potrebe, da jedan roditelj vozi djecu jedan tjedan u školu, a roditelj drugog djeteta drugi tjedan, da zajednički pravimo kolače za dječje rođendane, da se izmjenjujemo i u drugim stvarima u kojima nam je potrebna međusobna pomoć. Na taj način se i djeca samohranih roditelja osjećaju kao da pripadaju nekoj široj zajednici, da se više ljudi o njima brine i da imaju jači back-up, a i samim roditeljima je laške kada se imaju kome obratiti, odnosno imaju zamjensku obitelj u gradu koji je daleko od njihovih roditelja. Sve to ovisi o konkretnoj situaciji, ali uz par dobrih prijatelja u istoj situaciji, kreativnosti i dobre volje, puno se toga može napraviti.

Po Zakonu roditelji bi trebali imati pravo na preraspodjelu radnog vremena, ali je li tako i u praksi?  Ukoliko su zaposleni imaju li povlastice, tipa mogućnost rada samo prve smjene jer je u to vrijeme dijete/djeca u vrtiću? Osim navedenih s kojim se još problemima susreću i samohrani roditelji, ali i njihova djeca? Što bi se trebalo promjeniti da situacija postane bolja?

Dosta povlastica postoji “na papiru”, ali posebno u situacijama kada vas plaća privatni poslodavac, koji uz vas ima i druge zaposlene, svatko sa svojim problemima i privatnim životima, bez međusobnog dogovora s kolegama koji bi bili spremni preuzeti dio vaših manje zavidnih obveza, teško da ćete uspjeti ta prava realizirati u praksi. S druge strane, ako se pak kao radnik odlučite pokretati određene radne sporove zbog nepoštivanja vaših radničkih prava, pripremite živce, novčanik i puno vremena da biste zakonskim putem došli do svojih prava. Uzevši u obzir ritam rada sudova i zakazivanja ročišta, teško da bih i najgorem neprijatelju preporučila upuštati se u takve bitke. Radije bih to vrijeme i živce upotrijebila tražeći novi posao i poslodavca s eventualno više razumijevanja, te pokušavajući pronaći pomoć na gore opisani način od roditelja koji su u istoj ili sličnoj situaciji. Ako imte dobre odnose s drugim roditeljem i njegovom širom obitelji, čak i od njega.

Nema strogog zakonskog okvira o pravima samohranih roditelja na radnom mjestu, te se situacije rješavaju od slučaja do slučaja jer bi se zakonskim propisivanjem takvih odredbi otvorilo prostora raznim manipulacijama. Niti je svaka jednoroditeljska ili samohrana obitelj u istoj poziciji, niti su svugdje jednaki odnosi s bivšim supružnicima. U nekim situacijama bivši partneri pridonose više nego što su to radili u braku, u drugima nestanu i ne jave se godinama. Jednostavno kada ste se razveli ili odlučili iz bilo kojeg drugog razloga sami imati dijete, ne očekujte previše od drugih i od sustava, jer ćete se razočarati i trošiti vrijeme i energiju žaleći se i svaljujući krivnju na državu i koga sve ne. Što god više možete, uzmite stvar u svoje ruke, radite na sebi i svom samopouzdanju, učite, okružite se pozitivnim ljudima koji su vam, kao i vi njima, spremni pomoći i nastojte biti što veseliji i pristupačniji roditelj svom djetetu. Koliko god vama bilo u toj situaciji teško, njima je sigurno još teže. A nisu tražili da budu rođeni, a još manje da žive u obitelji u kojoj im jedna osoba teško može pružiti svu potrebnu pomoć i potporu.

U jednoj knjizi namijenjenoj samohranim roditeljima, naišla sam jednom na inspirativnu misao kako svaki samohrani roditelj mora odraditi duplu količinu neprospavanih noći, dječjih viroza, plakanja zbog strahova, i svih drugih roditeljih “radosti” koje nas čekaju na našem putu, ali isto tako da dobije duplu količinu zagrljaja, poljubaca, osmijeha i dječje radosti.

Razvedenim roditeljima svakako savjetujem da koliko god je to moguće u konkretnom slučaju, budu fleksibilni i što ljubazniji u odnosima s bivšim supružnikom, posebno nakon što ih prođe početna faza povišenih negativnih emocija nakon razvoda, jer je to njihovoj djeci jako važno. Mi smo odrasli sami odlučili i ženiti se i imati djecu, ali djeca se zaista bez da ih itko išta pita nađu u situaciji koju nisu tražili i koja im se nimalo ne sviđa. Kad moraju birati strane, njihovi strahovi i frustracije se time multipliciraju. Pokušajmo to izbjeći na sve moguće načine.

Što se tiče promjene da bi situacija bila bolja, jedino što možemo promijeniti smo mi sami. Tako ćemo pozitivno utjecati ne samo na društvo, nego i na ono što nam je najvrijednije – našu djecu.

Razgovarala: Anna Maria Križanac

Komentiraj

komentari