Jedna od šest

I hoda ona tako kroz grad.

Prelijepa.

Duga plava kosa vijori na vjetru, prelijepa plava haljinica na sitne žute cvjetiće savršeno prati divnu liniju. Njen parfem razveseli i najteži zrak.

Ušavši u ured, kolege joj se nasmiješe. Svi vole Maju je jer vedra, uvijek korektna i kolegijalna, uvijek spremna pomoći.  Poneka kolegica je zavidno odmjeri i zapita se zašto ona nije u životu blagoslovljena takvom ljepotom, pameću, empatijom i vedrinom.

Danijela je u stvari poprilično mrzi. Mrzi tu njenu mogućnost da natjera bilo koga da se okrene za njom. Mrzi je jer ima tako prokleto zgodnog muža, koji je svaki dan dočeka ispred uredske zgrade, zagrli, poljubi, često i nekakav zamotuljak donese.

Ona je zadnji poklon dobila prije četiri godišnjice braka. Kupone za pizzu.

Pa da, parfemi, dobar auto, čula je i da im je stan uređen onako da u najmanju ruku moraš u čarapama s šezdeset dena hodati po njihovim tepisima. Kako da je ne pojede od zavisti!?

Gdje je njoj bila pamet kad je birala?!

Ima debelog, dlakavog muža kojeg svi obožavaju, osim očito nje. Šaljiv je i zaista voli život. Često joj zamjera da bi trebala više biti sretna jer ima sve u životu.

Ma što je to sve? Dvoje šmrkave djece koja nisu bila zdrava od prošlog proljeća. Prokleti vrtić i streptokok koji kruži od jednog do drugog djeteta. Nabrijana teta u vrtiću koja joj napominje već treći put ovaj tjedan da djeca nisu za vrtić, već za kućnu njegu. Kuhinju natrpanu kutijama od žitnih pahuljica, ljepljive podove od sokova, rublja za oprati i opeglati za jedno osam dana drljanja po tome bez prestanka.

Pomisli, da mi je samo tjedan dana čiste kuće, mira i tišine bez dječje dreke, šmrkavih noseva i prljavih riti. Bez muža koji kad pravi lazanje, uneredi kuhinju tako da je ona mora nakon toga tri sata dezinficirati.

Ne, ne mogu više tako! Želim biti kao ona! Smirena, ljupka, uredna, draga. Želim imati vremena samo za sebe, čistu kuću, uredan i dobar auto. Želim to, ne želim više ovo. Zavapi Danijela duboko u svojoj nutrini. Čime? Čime sam ja zaslužila ovakav život, a ona onakav?

Želim biti ona!

Nakon što je novoj kolegici pomogla oko nekih tablica, Maja je povede u obilazak firme i u kantinu. Sjednu da popiju kavu i pročavrljaju malo o svemu. Ne poznaju se pa su pitanja formalna i pristojna. Jesi li udana? Imaš li djece? Odakle si?

Nakon čavrljanja, požele jedna drugoj ugodan dan, a Maja ode do svog ureda da uzme malo odmora od svih kolega i kolegica, od svih poslova i sastanaka. Danas joj je posebno naporan dan. Popodne ima zakazan termin kod svog liječnika i baš je pere nervoza oko onoga što nikako tamo ne bi htjela čuti.

Na kraju radnog vremena, Maja se spusti do auta. Marko je već tu. Zagrli je čvrsto, prošaputa. „Hej, sve će biti u redu. Vidjet ćeš. Evo, donio sam ti i Kinder Bueno, bijeli. Da se oraspoložiš“. Ona ga zagrli, presretna što nije sama u svemu ovome, što ih sve to drži zajedno, što su zajedno jači.

Danijela sijeva očima prema njima s trećeg kata zgrade.

U čekaonici je prohladno. Bijeli zidovi djeluju hladno, zastrašujuće, a opet daju i neku sigurnost.

„Mišak!“ – vikne sestra. „Uđite kod doktora“

Oboje se trgnu i krenu u prelijepo uređenu ordinaciju.

„Sjednite“ – nasmiješi se on i oni osjete olakšanje.

„Biti ću izravan, jer nema smisla okolišati. Biti ću konkretan i ponuditi vam opcije. Na vama je da o svemu kada odavde izađete razmislite“ – izusti on u jednom dahu.

„Marko, vaš spermiogram je loš. Spermiji su slabo pokretljivi, lošeg su oblika i ima ih izuzetno malo. No to nije najveći problem. Od svih njih, uvijek se nađe jedan koji je odličan.

Majo, mi imamo malo veći problem. Rezerva vaših jajnih stanica je izuzetno niska, kao i njihova kvaliteta. S takvim jajnim stanicama i spermiogramom, prirodno ostvariti trudnoću je izuzetno teško, rekao bi skoro nemoguće. To bi bilo zaista veliko čudo. Srećom, medicina ovdje može pokušati pomoći. Možemo lijekovima stimulirati vaše jajne stanice kako bi dobili što više kvalitetnijih stanica, te izolirati najbolji spermij vašeg supruga, spojiti ih ISCI metodom, vidjeti kako će napredovati oplodnja i razvoj zametka, te ga nakon 3-5 dana vratiti u vašu maternicu. Dalje je sve stvar sreće da se puno prirodnih procesa u vašem tijelu poklopi, kako bi vaše tijelo prihvatilo taj zametak.“

I Maji i Marku je trebalo nekoliko minuta da procesuiraju sve primljene informacije i da zatvore širom razjapljena usta.

Da, tako su Maja i Marko shvatili da put k njihovom roditeljstvu neće ići baš jednostavno.

Da neće tako skoro biti ljepljivih podova, šmrkavih noseva, dječjih osmjeha.

Nakon više od dvije godine, početak ove naše priče nije baš nešto otišao drugim tokom.

Danijela i dalje mrzovoljno gleda kroz prozor, Maja svaki mjesec plače na wc školjci gledajući taj prokleti minus na testu.

Danijela mrzi proklete kutije od pahuljica i podove slijepljene od sokova, Maja prolazi trgovinom i satima stoji ispred dječje hrane, kašica, sokića.

Marko i Maja su nakon tri godine ipak odlučili probati medicinskim putem ostvariti roditeljstvo.

I da. Uspjelo im je. Nakon četiri IVF-a, Maja je ugledala taj čaroban plus na testu. Dva tjedna kasnije, ugledala je dva trepćuća srca na ultrazvuku. Sedam mjeseci kasnije, u 36. tjednu trudnoće, rodila je djevojčicu i dječaka.

Njena kuća je ubrzo postala skladište dječje hrane, prljavih riti, ljepljivih podova i ogromno skladište ljubavi i sreće.

Danijela se razvela, djeca su po cijele dane u školi i na slobodnim aktivnostima i napokon ima malo mira samo za sebe. Krenula je na aerobik, ofarbala se u plavo i svaka tri tjedna manikira nokte.

I dalje s nekim samoj sebi nepoznatim bijesom gleda kroz prozor Maju kako ljubi Marka, Miu i Tina. Danas joj je sa zadovoljstvom rekla da ima komad čokolade ne predivnom kostimu, na što se Maja nasmijala i rekla „Šteta što nije Kinder Bueno, Bananko ne volim“.

„I da, Danijela, da li bi htjela možda sutra sa mnom na gablec? Trebam par savjeta od dobre mame u svezi odvikavanja od tute“.

Danijela je izbacila svoj najdraži teleći pogled, nabacila svoj najšarmantniji osmijeh za ekstra sretne situacije i zadivljeno rekla – „Naravno, jedva čekam!“

Mia i Tin su uskoro kakali na wc-u, a Maja i Danijela svaki dan zajedno odlazile na gablec.

Život vam je čudno stanje, rekla bi Maja. Danijela bi rekla „sranje“. A ja vam kažem, nije sreća, para puna vreća. Sreća je zagrljaj vašeg supruga u najtežim trenucima, dodir ruke vaše najbolje prijateljice, osmijeh kolegice, podrška okoline, vlastita informiranost, zrno sreće i puno strpljenja.

S neplodnosti se u našoj zemlji bori jedan od šest parova. U gradu Zagrebu svaki treći par. Ako sumnjate da imate problema s plodnošću, javite se svom liječniku koji će vas uputiti na potrebne pretrage. I ne zaboravite, u tome niste sami, ima nas puno.

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari