Jesenska rapsodija u dlanu anđela

Sjećam se tih tužnih jeseni. Mirisa vlage, sumornih boja, magle i truleži. Sjećam se kiša, kišnih suza na prozoru, slanih na mom licu. Sjećam se vjetra, šarenih pramenova preko mojih obraza, crvenog nosa i ispucanih usana. Sve je tada bilo sasvim drugačije. Čak je i hrana imala sasvim drugačiji okus, moje tijelo sasvim drugačiji oblik, moja duša neki tajanstveni smjer kroz nemir. Sjedio si nasuprot mene i pokušavao mi skinuti zvijezde sa tamnog, maglom zadimljenog i kišom prošaranog neba. I te kišom natopljene cjepanice sa mojih ramena. Zasigurno ih je bilo bar metara deset. Taj užasan teret. Sigurna sam da je strašno gledati kako pati dio tvoje duše. Hvala ti što si uvijek svoj dio patnje znao zatomiti u sebi. Ne bi se znala i sa time boriti. Vjetrovi su me tada malo prejako bacali. Izrezbarene tikve, narančasti plamen iz njihovih predvorja i ples vatrenih iskrica na tom prokletom vjetru. Boljelo je sve to. Nekako duboko iznutra.

Baš sam se tada snažno kao uragan borila sa dugačkim pitanjima. A opet, prepuštala se tom malodušnom zagrljaju samoće i očaja. Kao da sam željela kazniti taj nemir u sebi. Kao da sam naumila ubiti sebe u sebi, a udahnuti život nekoj novoj meni.  Život je samo jedan kratkotrajni ciklus. Kao da se biciklom panično vrtite u krug. U svom životnom ciklusu, uvijek ćete ljude koje ste nekada sreli, sresti opet. Pa tako i događaje, osjećaje, svoju sebe, svoje obično i ono čudno ja. Nevjerojatno koliko sam svojih ja u tom cirkusu od ciklusa pronašla uz put. I nisam znala da li da se plašim sebe ili onoga kako vide mene, ili onoga kako se svime naslađujem ja. Sretna jer sam drugačija, izbezumljena jer sam neshvaćena, očajna jer sam nepotpuna. Toliko puta sasvim ista pitanja. Koliko još moram čekati? Jer ja nisam takva. Nisam strpljiva i blaga. Nasilna sam i nestrpljiva. I nemoj me za Boga tjerati da čekam! Čuješ li?

Ma kome ja to pričam. Vjetru? Kiši? Jeseni? Što li od toga zaista čuje ili postoji? Postojim li uopće ja ili sam samo nečija priča? Knjiga na prašnjavoj polici. I tada odjednom proviri. Sasvim slučajno naiđe. Samilosna toplina jesenska. Ona sa nježnim vjetrom, koji miluje mi lice. Suncem, koje suši mi slane suze. Šarenim lišćem, koje uvojke mi skriva ispod kape. Ta predivna, mirisna, kestenjasta jesen. Zrak koji miriše na žirove i gljive. Vlažni, topli dlanovi, puni crvenih tonova jesenskih plodova. Maleni, tek rascvali dlanovi. Rumene usne. Nema više ispucanih rubova. Osmijeh. Topao dah. Zagrljaj. Poljubac. Sreća.

Tik-tak. Noć, pa dan. Tuga, sreća. Manja, veća. Ljeto, zima. Nema te, ovdje si. Volim te, potpuno. I nestade paranoja. Nestade pitanje postojim li ja ili postojiš li ti. Sasvim je svejedno jesmo li knjiga na prašnjavoj polici, marionete u kazališnoj predstavi, titl na filmskom platnu ili gibanje u svemirskom ništavilu. Sretni smo. Zajedno smo. Napokon smo se našli, nakon toliko čekanja, propalih sastanaka, životnih ciklusa.

Znam da puno toga ne razumiješ. Malen si i nemoćan. Možda će ti i kasnije biti teško shvatiti. No, zaista sam te previše željela, da bi sebično o ičemu široko razmišljala. Samo sam željela da si tu. Da ljubim tvoje obraze, dodirujem tvoje uvojke, mirišem ti kožu, pjevušim ti uspavanke. Podignem te prema nebu, zahvalim zvijezdama, prepustim sudbini, iskrojim te u dobrog čovjeka.

I sad baš nekako stojim na rubu i gledam u ponor vjetrova. I ne vidim ništa. Ni prošlost, ni budućnost. Čak mi ni taj snažan vjetar ne pomiče granice. Ta nije ni bitno. Bitan mi je trenutak. Ovaj. Onaj idući. I možda idući. Ostvarila sam san. Pomakla sam granice. Izudarala sam sve ružne demone i otjerala proklete strahove. I ponosno zaključim da živim. Možda kao rečenica u priči, možda kao zvijezda padalica, no živim. I to savršeno ispunjena i sretna.

Poljubim ti bose nožice i navučem na njih čarapice. Pokrijem te, pogladim po mekim uvojcima i utisnem ti cjelov u čelo. Osjetim blaženstvo. Legnem i namjestim se tvojem ocu u zagrljaj. Osjetim blaženstvo. I tako jedno maleno zrnce svemirske prašine, osjeti cijeli svemir u sebi. Savršen, prostran, božanstven. Zahvali se majci prirodi i zaspe. Hoće li se zrnce nekada probuditi? Nije bitno. Zaspalo je tako nevjerojatno sretno.

I dalje stojim na rubu. Okrenem se iza sebe, on je ovdje. Pogledam ispred sebe, ona je tamo. Da, zaista nije bitno na kojoj si strani. Uvijek si njihova majka. I zauvijek si potpuna i sretna.

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari