Kada su moji stariji dječaci bili maleni, najstariji je uvijek govorio da će biti ili policajac ili terorist. Na kraju je evidentno da me samo terorizira cijeli život, pa definitivno dijete nije lagalo. Kad smo ga znali pitati u čemu je caka, jerbo kao da je netko rekao da želi biti ili liječnik ili pogrebnik, uvijek je odgovor bio: „Zato jer ću moći nostiti pištolj i uvijek će oko mene biti neka akcija!“
Znao je od malena kakve su mu ambicije. Jedino što mu je akcija ostala sasvim nepoznat pojam, s obzirom da većinu svog života provodi u krevetu, uz laptop, izgledajući od 0-24 k’o mrtvo puhalo.
Isto bi se moglo reći i za ovog nešto mlađeg. On je pak cijelo djetinjstvo govorio da će biti kuhar. Mrvicu realnije poimanje svijeta od ovog najstarijeg. I eto ga! Danas je kuhar, kojem su baš ovaj vikend ponudili 1.500 kn veću plaću u drugom restoranu. A tek mu je devetnaest.
I onda se zamislite i ne možete se ne upitati: „Jesam li ja obojici majka? Jesu li to djeca iz iste obitelji? Njih obojicu sam ja jednako odgajala?“
I odgovori su – DA, DA i DA! Tko bi rekao, ha?!
I onda ipak pomislite da nije baš sve u kućnom odgoju, da zasigurno nešto i geni odigraju u našim karakterima i ponašanju. I kako god okrenete, ta djeca su uvijek lijena i zločesta na tatu i lijepa i pametna na mamu. Ne mogu baš sve od nas žena pokupiti.
Vratimo se na mlađeg. Kako sam i rekla, od zaista jako ranog djetinjstva govorio je da želi biti kuhar. Obožavao je lončiče. Često sam mu kupovala plastično posuđe. Imao je i svoj štednjak, mikser, pa čak i mali sudoper. Ljeti je dane provodio u pješčaniku. Pred jedan Božić, šećem sa bivšim kroz Billu i ugledam ogromnu dječju kuhinju na akciji. Presretna otrčim do nje, obrnem je, okrenem, pogledam što sve unutra ima i odmah si zamislim njegovo ozareno lice kad ovo ugleda pod jelkom.
Sva vesela, tutnem kuhinju u kolica, kadli bivši drekne: „Što je to???“
„Pa kuhinja! Šta si slijep?“, uzvratim.
„A vidim da je kuhinja, biserko. Za koga je? Nije baš jeftina.“, kaže on.
„Za Damijana. Ispod bora.“, odgovorim.
„E sad fino to izvadi iz kolica i vrati na mjesto. Neće moje dijete doma lonce razvlačiti, niti roze kuhinje sastavljati. Radi pedera od nekog drugog.“, drekne na mene.
Pogledam ga pogledom lovca koji cilja lovinu i spreman je okinuti, izvadim kutiju sa kuhinjom iz kolica i stanem iza njega u red, te prosikćem: „Neću, ne brini. Samo ću mu ispuniti veliku želju.“
I spustim pušku. I kupim djetetu kuhinju.
Božić. Rano jutro. Ušunjam se u boravak i poslažem poklone ispod jelke. Za teroristu igricu za PS, za kuhara kuhinju i za homofoba knjigu „Odgojite sretno dijete“. Kod njega sam izgleda pogriješila. Pa kao što rekoh, jedan je definitivno postao terorista, drugi kuhar, a treći me ostavio da sama odgajam djecu. Izgleda da ili poklon nije bio pun pogodak, ili smo naša djeca i ja bili preveliki izazov tako jednom velikom umu.
Kako god, nikada neću zaboraviti reakciju svojeg djeteta.
Utrčavši u boravak i otklizući se do jelke, počne sricati slova sa velike, zamotane kutije. Brzo krene trgati papir, pogleda zabezeknuto u kutiju, pa u mene, pa u kutiju, pa u mene i oduševljeno drekne: „Isuse mama, kuhinja! Pa to je kuhinja! Ajme, kuhinja! Ajme, divna je! Mama dođi, tata dođi! Hvala ti djedice, hvala ti beskrajno, o hvala ti najviše na svijetu!“.
U prvi mah sam bila sigurna da će hiperventilirati od sreće, ali mislim da ga je očev pogled ipak malo sprimirio. Kako god, dijete je dobilo što je najviše željelo. Na njegovom licu sam vidjela beskrajnu sreću. I gledam je i danas, kad god ide na posao. Sretan, zadovoljan, ispunjen. I tada znam – nisam pogriješila ni taj dan u Billi, ni u odgoju svog djeteta.
I znate što još. Obojica imaju cure. Da! No i da nemaju, ja bi jednako bila ponosna. I da mi kažu da vole muškarca, ako su moja djeca sretna i ja sam.
Hajmo dalje. Tema je počela nekima vjerojatno biti prediskutabilna, pa da ne zastranimo.
Vratimo se na djetinjstvo i na naše najranije želje.
Dakle, onaj moj terorista. On je završio graditeljsku. Htio je biti vozač kamiona, no nije imao dovoljno dobre ocjene za prometnu.
Ja sam recimo htjela biti odgajateljica u vrtiću. No okolnosti u kojima sam živjela, su moje školovanje usmjerili na totalno neobičnu stranu. Nimalo srodnu ovoj. Ipak, sretna sam sa time što radim, što znači da čovjek na svom životnom putu može i skrenuti i opet biti zadovoljan i sretan. A i pronašla sam još jednu ljubav. Pisanje.
Moja srednja sestra je htjela biti frizerka. Moja srednja sestra je čak i završila za frizerksu školu. No, moja sestra vodi odjel u jednoj farmaceutskoj tvrtki. Moja najmlađa sestra je htjela biti sportašica. Kao mlada, osvojila je zavidne rezlutate u veslanju i atletici. No zdravlje je reklo – ne može više. Sada je sretna mama i voditeljica jednog odjela u velikoj trgovačkoj kući. I ona je ispunjena.
Sve ovo me natjera da pomislim: „Ma gle, ima i za onog tvog teroristu još nade. Možda od njega postane kakav poslovođa na nekom gradilištu.“
I sretna sa svom svojom djecom, imam ispunjen život.
Tihana Kunštek
