Kakav je to posao mame?

Persil

Ponekad se pitam radim li dobro, ali stalno se podsjećam da radim najbolje što mogu upravo sada. Kad radiš s ljudima, posebice s djecom, često ih pokušavaš motivirati na izvršavanje obveza, najviše onih školskih. Suosjećam sa svim mamama koje kad se vrate doma nakon osmosatnog radnog dana (ako ne i više) i ne znaju gdje bi počele. Još veći tulum počinje ako netko ima više od jednog djeteta različite dobi. Svatko treba pomoć, a ako ne treba postane sumnjivo jer je vrlo moguće da sam kreira odgovore na pitanja (da budem jasna, izmisli svoje odgovore). Tim bolje ako se radi o povijesnim činjenicama! Zabavno, zar ne? Baš i nije kad te činjenice trebaju naučiti, a zadaću pokazati profesoru/ici.

Uz sve to podučavanje, pomaganje, poticanje, motiviranje, nagovaranje, natjeravanje i sama mama (i/ili tata) treba obaviti svoje obaveze. Svakako je lakše kad su tu i mama i tata (tata koji se zaista želi uključiti u obiteljski život i svakodnevicu), ali ni tada nije lako. Treba skuhati ručak/večeru, nešto zdravo i fino i po mogućnosti zamaskirano u nešto djeci zabavno, po mogućnosti bez previše onoga ‘daj pojedi više’ i sličnih izjava. Gdje je još pospremanje, peglanje i stvari koje pokušavamo svesti na najmanji minimum.

Isto tako, djeci nakon škole treba osigurati i slobodno vrijeme, vrijeme za igru – kako organiziranu tako i oni slobodnu, to je dječje pravo, nešto što im je potrebno za rast i razvoj. To je malo teže osigurati ako su konstantno natrpani školskim gradivom koje se samo gomila, a posebno kod djece koja imaju neke teškoće kao što je poremećaj pažnje, ADHD, teškoće u učenju, sklonost ka depresivnom raspoloženju, disleksija, disgrafija, diskalkulija i slične poteškoće koje često nisu niti prepoznate kod kuće ili u školi. Ima djece koja imaju visoko razvijenu unutarnju motivaciju, samokontrolu i brzo razvijaju radne navike. No, nekima treba malo više vremena i to je sve normalno.

Gdje je još tu i vrijeme samo za mame, vrijeme u tišini?

U svom poslu se svakodnevno susrećem s tim problemima, no na obrnutoj bazi. U domu za djecu 8h radim sa sedmero djece, a kod kuće me čekaju kućanske obaveze. Ne mogu reći što je lakše ili teže, ali vjerujem da su obje solucije dovoljno ‘paprene’. Moramo se sjetiti da je to nešto što smo odabrali na našem životnom putu, djeca su takva kakva jesu, ne možemo ih vratiti i odabrati neku drugu, volimo ih i želimo im najbolje. No, ne smijemo se zavaravati da mi znamo 100% najbolje što je za njih dobro, svi griješimo.

Kad uspijemo prihvatiti da i mi i oni radimo najbolje što možemo u tom trenutku, život će nam biti lakši i bolji!

Iva Sambolek

Oglas

Komentiraj

komentari

Persil