Ponašanje djeteta ponekad je kao neka zagonetka koju treba riješiti jer nije sve uvijek baš onako kako se čini na prvu. Jeste li se ponekad uhvatili u definiranju ponašanja svojeg djeteta, a ispalo je nešto skroz drugo? Djeca naume nešto, a pri realizaciji im je potrebna pomoć starije osobe ili pak nemaju još razvijeno predviđanje posljedica svojeg ponašanja i ne znaju što se sve može dogoditi. Npr. dijete se sakrije na granu stabla na koje se inače penje, ali roditelji to tada nisu očekivali jer nije bilo vrijeme za igru. Vrijeme prolazi, roditelji su sve zabrinutiji jer ne mogu pronaći dijete koje se zapravo zabavlja i igra skrivača s roditeljima koji ne znaju da se dijete igra i da su oni uvučeni u tu igru. Kad se dijete pokaže, roditelji su već jako ljuti jer su se osjećali bespomoćno, zabrinuto, frustrirano i daju kaznu djetetu. Djetetu koje i dalje misli da se igralo.
Još jedan primjer je dijete koje ne želi nužno fizički povrijediti nekoga, vrlo vjerojatno ne zna kako verbalizirati ono što ga muči ili što želi, drugi ga ne razumiju, a udarac ili otimanje igračke je u tom trenutku najjednostavniji i najlakši način da dobije ono što želi. Ono očito želi nešto i nema zadovoljene potrebe u tom trenutku. Sada nećemo ulaziti u priču takvog naučenog ponašanja nego ću vam pokušati pomoći kako da naučite dijete regulaciji (grublja riječ je kontroli) emocija. Vi ste ti koji ga trebate naučiti što koristiti umjesto udarca ili otimanja.
Prvi korak je naučiti kako se smiriti u situaciji visoke frustracije i ljutnje koja je jako snažna i često prethodi udarcu. Da bi dijete to naučilo prvo mora znati prepoznati svoju ljutnju.
Kako će to naučiti? Najlakši put je kroz fiziološke reakcije. Zamislite sebe kad se osjećate ljuto. Vrlo vjerojatno ćete se lako sjetiti i znate prepoznati da vam srce počne jače lupati, ubrzano dišete, možda čak i isprekidano, stišćete zube ili šake, a može doći i do pojačanog znojenja.
Uz to tu su nam i naše misli koje mogu biti, npr. „Kako mi je to mogao napraviti?!; Neće meni nitko uzimati moje igračke.; Samo se ja mogu igrati s tim.; To je moja omiljena igračka.; Ja sam ju prvi ugledao/uzeo i sl., mogućnosti je bezbroj. Zajedno s fiziologijom, mislima i osjećajima u krugu je i naše ponašanje odnosno aktivnosti koje činimo – rekli smo da je u ovom slučaju to udarac.
Kad je vama to jasno, naučite dijete da osluškuje svoje tijelo, pazi na prvi „alarm“ i znakove nervoze, visoke frustracije i ljutnje. (HINT: Obično nas ljute slične stvari.) Nakon tog prepoznavanja dosta je lako smiriti te fiziološke reakcije.
Naučite ga da broji do 5 unazad, da izbroji 7 dubokih udaha i izdaha unazad i slično. Razmislite što vama pomaže. Ako se ne uspije na taj način uvijek smiriti naučite ga da se makne iz te situacije/sukoba, da prošeta u neku drugu prostoriju ako je to moguće i da se tamo u miru smiri ili izbaci svoju frustraciju s npr. udaranjem jastuka. Nakon tog odmaka bit će mu lakše ponovo se vratiti i verbalizirati ono što osjeća/misli/želi. Lakše će na lijep način zamoliti za igračku ili reći djetetu da sada ne želi dijeliti svoju igračku, ali da mu može posuditi malo kasnije ako on njemu posudi nešto drugo i slično. Otkrijte mu ljepotu dijeljenja i zajedničkog igranja. (HINT: imat će više igračaka ako njih 2 ujedine svoje.)
Naravno, ovo sve nije ni malo lako, ali sve je u vježbi. Vježbajte kod kuće, korigirajte ga, nudite mu neke nove načine smirivanja. Tu i vi imate zadatak. Pazite na sebe i svoje ponašanje, uvidite kad ne regulirate svoje ponašanje, ponajviše ljutnju. Nemojte reagirati na ponašanje djeteta nego odgovorite na njegovo ponašanje svojim primjerom. Ni to nije uvijek lako, ali i na vama je da učite. Vi ste model koji dijete stalno promatra te će više, lakše i brže naučiti ponašanje koje promatra nego ako mu vi stalno govorite neke stvari. Vidjet će da to djeluje i u praksi, a ne da mu stalno nešto „pametujete“.
Sretno svima i javite dojmove!
- Uskoro pročitajte i 10 razloga zašto se djeca ljute!
Iva Sambolek, mag.paed.soc
