Kako se nositi sa svađama među djecom?

Drugi dio: kako intervenirati u sukobe među braćom i sestrama*

Svima nam je dobro poznato da se djeca međusobno sukobljavaju, jednako kao i odrasli. No odrasli to ponekad čine na suptilnije načine, za razliku od male djece gdje je to prilično direktno. Tek kasnije u predadolescenciji dolazi do ogovaranja, čestog izbacivanja iz društva, popularnih grupa i slično.

Brojni su razlozi dječjih svađa i sukoba, pa čak i fizičkih obračuna, svi smo toga svjesni. Poseban problem mogu imati djeca koja možda nisu bila spremna za prinovu ili koja nisu bila dovoljno dugo sama – koja nisu imala roditelja, najčešće mamu, samo za sebe kroz neko vrijeme. To se može dogoditi s djecom koja su vrlo brzo nakon samopoimanja, istraživanja tko je, dobila još nekoga. Tako može doći do guranja brata ili sestre ako bi mu zasmetalo na putu, do penjanja na mamu ako ona nosi drugo dijete, ako hrani drugo dijete i slično.

Dobra vijest je da ako se rano odgovori na to, ništa nije nepopravljivo!

1. Probajte svaki dan izdvojiti vrijeme za svako dijete posebno.

Znači bez upadanja drugog djeteta, provedite barem pola sata posvećeni isključivo jednom djetetu, igrajte se s njim na njegovoj razini – na podu, krevetu, razgovarajte s njim, čitajte mu priče, pričajte viceve, bojajte i slično (P.S. uskoro vam donosim i neke zabavne igre koje možete sami napraviti!). Ako vas dijete želi uključiti u neku svoju igru – prepustite se i slijedite njegova pravila. Jasno je da će novorođenče zahtijevati više pažnje i naravno da ćete mu je i pružiti, ali pokušajte se organizirati da dok se tata povezuje s bebom ili dok ona spava, vi više vremena posvetite starijem djetetu. U tom slučaju će se svi članovi dobro osjećati, vi nećete osjećati krivnju jer mislite da ne posvećujete dovoljno vremena svakom djetetu, tata će imati dovoljno vremena za svako dijete, a djeca će biti namirena i obasipana roditeljskom pažnjom i ljubavlju.

2. Ne favorizirajte niti jedno dijete

Vjerujem da vam je, čim ste ovo pročitali, proletjelo glavom da to nikad niste napravili i da nikad nećete. No, ako priznate sebi, to možda i nije u potpunosti točno. Toga se ne treba sramiti, nego si priznati i vidjeti kako ćete to promijeniti. Naravno, kad govorimo o favoriziranju, nemojte se zavaravati misleći da jednako odgajate svoju djecu – ako je to točno onda nešto radite krivo. Svako dijete zahtjeva drugačiji odgoj, individualiziran odgoj. Kad sam radila u dječjem domu, svatko je imao vlastiti individualiziran plan skrbi. Ni jedan plan nije bio jednak, pa zašto bi onda vaše roditeljske metode bile jednake za svako dijete? U principu ista pravila vrijede za sve, ali u redu je jednom djetetu popustiti jer je dobilo prvu negativnu ocjenu, a to ne napraviti s djetetom koje ih je skupilo nekoliko. Ili ako jedno dijete rijetko ima neurednu sobu, nećete ga jednako „gledati“ kao možda drugo dijete kojem je soba stalno neuredna.

A ako želite razmisliti i osvijestiti kako je to kad se ode u krajnost i pretjerano  favoriziranje, zamislite kako je vama bilo dok ste u razredu imali miljenika nekog profesora. To se ne govori na glas, ali osjećamo da je netko nekome jednostavno drag više nego ostali učenici, pa mu je zapravo bio i naklonjeniji. Gdje se to može prepoznati kod kuće? Teško je reći, teško je napraviti, ali treba biti pravedan, djeca trebaju znati pravila koja se poštuju te ponašanja zbog kojih mogu imati negativne/neugodne, ali opet prirodne posljedice.

*Ako ste propustili prvi dio ove teme, članak pročitajte ovdje: https://sretnamama.hr/kako-se-nositi-sa-svadama-medu-djecom/

Iva Sambolek, mag.paed.soc.

Komentiraj

komentari