Jedan sasvim i potpuno dobronamjeran savjet. Ostavite osvetu karmi. Zašto? Počujte!
Moje najstarije dijete se jako teško odvajalo od pelena. Komocija je tom djetetu uvijek bila na prvom mjestu i tako je i dan danas. Gladan nije mogao biti ni pet sekundi, no ukakan, bez problema satima. Lakše je bilo za vrijeme igre istovariti se u pelenu, nego pozvati mamu, prekidati igru, skidati se, sjediti na tuti. To ljeto sam odlučila skinuti ga s pelena jednom zauvijek. Onako, sad ili nikad. To ljeto smo i slavili njegov treći rođendan. Tete u vrtiću su govorile da mu ne stvaram pritisak, jer nisu sva djeca u toj dobi spremna, no osobno sam zaista mislila da je dijete u toj dobi dovoljno zrelo da obavlja nuždu na sanitarnim čvorovima ili dječjim namjenskim pomagalima. I tako, malo po malo, malu nuždu smo uspjeli nekako regulirati. Sve češće je vadio kiflu van i zapišavao svaki kut dvorišta. Nije baš ono što sam htjela, jer smo i psa vodili van dvorišta da piša, no bolje išta, nego ništa. Uspjeli smo lagano i veliku nuždu regulirati, no znalo se još uvijek češto dogoditi da se ne stigne do tute, zbog one već spomenute komocije i koncentracije usmjerene isključivo na igru. Vratili smo se u Zagreb i organizirali rođendansku proslavu, za one koji sa nama nisu slavili na moru. Nije tu bilo puno ljudi. Nešto rodbine i pokoji prijatelj, te podosta djece.
Ispod nas je stanovala čangrizava teta od kojih sto i nešto godina. Pretjerujem, naravno. No bila je čangrizavija, nego što bi godine to od nje očekivale ili zahtijevale. Susjeda mi je pričala da je zvonila na naša vrata dok smo bili na moru i žalila se da noćima hodam klompama po stanu, samo da ona ne može spavati. Dječje nožice koje su tu subotu oko 17 sati trčale po stanu, vjerojatno su u njenoj sivoj moždanoj kori uzrokovale malo jači kemijski proces, koji je dotičnu doveo na moja kućna vrata i koji je natjerao njen mozak da poželi biti drzak. „Gospođo, zar je potres?“, upitala me povišenim tonom. Otvorim do kraja kućna vrata, pogledam pločicu sa mojim prezimenom na njima i upitam je sasvim smirenim tonom: „Ovdje piše Državni seizmološki zavod? Ja Vam sličim na dežurnog dispečera? Nazovite Centar za obavještavanje pa ih pitajte. I oprostite, no moram se vratiti gostima.“ Prije nego se dotična snašla i zatvorila razjapljena usta, ja sam zatvorila vrata. Vrlo često zahvaljujem Bogu što mi je podario mogućnost brzih i sarkastičnih odgovora u savršeno odmjerenom vremenskom roku.
Vrativši se gostima i proslavi, osjetim čudan miris. „Dominiiiiik, dođi ‘vamo!“, dreknem. Dijete dođe, na riti smeđa, mokra fleka. Lagano nanervirana zbog kokoši na vratima, pribjegnem najgoroj mogućoj odgojnoj metodi, za koju sam se zaklinjala da je nikada na vlastitom djetetu ne bi primjenila. „Ajme ljudi, pa pogledajte! Dominik se pokakao u gaće! Haj’mo mu se sada rugati. Mala beba, pelena ti treba, trebaju ti pelene, crvene i zelene!“, zaderem se i zapjevušim, a nekolicina mi se pridruži u „šali“. On me pogleda, uvrijeđeno digne nos i otrči prema kupaonici. „Skini se i uđi u kadu da ti operem rit i obučem rozu pelenu!“, još zaviknem za njim. Primjetivši da nekolicina ima prazne čaše, priupitam što da natočim i krenem gostiti ljude. Nakon dvije, tri minute, moj Dominik ušeće u sobu uzdignute glave, dođe do stola, kresne na stol dva paketa uložaka, jedne dnevne i one jedne noćne extra-large, pakosno me pogleda i sasvim smireno kaže: „Nisam samo ja beba! I ti si beba.“
Tu večer, kad su svi gosti otišli, par sati nakon što je splasnulo moje crvenilo, djeca su ležala u krevetu, a ja gledala ušuškana napet psihološki triler. U jednom trenu čujem škripu stolarije u stanu i osjetim jaku vrtoglavicu. Shvatim da osjećam poprilično jak potres. Sutradan sam čula prvu susjedu kako priča da je susjeda ispod mene od šoka i straha završila na hitnoj.
Vratimo se još malo na more i na mog trogodišnjaka. Sjedim sa sestrom na zidiću, pijuckam kavu iz termos čaše i bacam oko na klince, da ne naprave neki nered. Plićak. Djece čopor. Neka čuče i igraju se plastičnim kanticama i lopaticama, neka plutaju u plićaku, neka trče i špricaju se, neka poput mojih bacaju kamenje. „Dominik, Damijan, prestanite bacati kamenje, puno je djece u plićaku, pogoditi ćete nekoga i biti će problema!“, zaviknem jednom. Zaviknem drugi put. Damijan odustane i krene se igrati preslatkom djevojčicom i njenim igračkama. Moj stariji ćelavac i dalje baca kamenje. Okrenut meni leđima, namjerno ignorira sve moje zamolbe, uzvike i prijetnje. Naviknuta na njegovu tvrdoglavost, još nekoliko puta viknem da prestane u nadi da će stvarno odustati. Sestra mi skrene pogled na prekrasnu jahtu, koja sasvim lagano krstari negdje tamo u daljini. Uzdahnem ljubomorno. Pogledom potražim klince, Damijan i dalje vozi neki brodić, Dominik iznad glave drži kamen veličine Saturna i sprema se baciti ga ispred sebe, gdje se bezbrižno igraju tri dječaka. Impulzivno skočim u vodu i sasvim lagano, onako čisto iz upozorenja ga pecnem crvenom lopaticom po desnoj strani mokre riti. Nisam mama od batina i moja djeca koja su sad već odrasli ljudi čitaju moje kolumne, pa zaista mogu to potvrditi. Nemojte uopće pomisliti da je ovo bio udarac po guzici. Nisam Doris Pinčić, vjerujte mi. Više je bilo šaljivo upozorenje kroz igru, jer sam ga nakon te packe, ulovila, okrenula prema sebi i taman se spremala poljubiti ga i izgovoriti: „ Da je na mom mjestu neka druga mama, sad bi te k’o vola namlatila po guzici!“, kad shvatim da uopće ne držim svoje dijete. Dijete me prestravljeno pogleda, ja dijete prestravljeno ispustim. Mali krene trčati kroz pličak uz dreku: „Mamaaaaaaaa, one teta me udarila!!!!“, dok mu se na desnoj strani lagano izgorene ritice, skoro neprimjetno očitavala mala bjelkasta fleka od lopatice. „Martine, ne laži! Dosta mi je više tvojih izmišljotina i nevidljivih prijatelja i svega ostaloga!“, zaviče žena na maloga i maleni pokunjeno sjedne na ručnik, uz zvuk natezanja šmrkavog nosa. Prostrijeli me pogledom plaćenog ubojice. Što sad Tihana? Ajde, što sad? Zaboraviti ili otići ženi objasniti i riskirati histeričnu babu koja me mlati ručnikom, šeširom, novom Glorijom?
„Gospođo, ja sam zaista udarila vaše dijete, ako se to uopće može nazvati udarcem. Ustvari, pecnula sam ga lopaticom“, stojim ispred nje i čekam zvono sudskog arbitra ili udarac Chuck Norissa. Ona me pogleda, kao da ispred nje stoji svemirski primjerak sa slike X-file fascikla. „Mislila sam da je moj. Spremao se baciti poveći kamen i sve je ukazivalo da će ozlijediti dijete. S leđa sam mislila da je moj. Ne znam što da Vam kažem, osim da se duboko ispričavam i zaista ga nisam udarila. Pecnula sam ga po guzi malom lopaticom i primila da ga zagrlim i shvatila da nije moj. Ne znam što da Vam kažem. Možete li primiti moju ispriku?“, ona i dalje zbunjeno gleda. Ustane se, dohvati malog i stane ga trest: „Majmune, koliko sam ti puta rekla da ne bacaš hebeno kamenje u vodu. Hoćeš ubiti nekoga. Mene ćeš ubiti svojim ponašanjem!!!“, okrene ga i napljuska po guzici k’o vola. Doslovce. „Gospođo, nije potrebno! Ne treba ga tako kažnjavati!“, krenem ga braniti, kad li gospoja krene i na mene. „Ma što nije! I vas treba namlatiti! Umjesto da ste mu uha išćupali, vi se ispričavate što je debil htio ubiti dijete?! Zaslužio je dobre batine“ Shvativši da apsolutno ništa više neću postići i da nemam više što s njom komunicirati, jer od 100 ljudi ni glasa na plaži u obranu sirotog djeteta, vratim se sestri, djeci i kavi. Predvečer pokupimo stvari i krenemo stazicom s plaže prema kući. Skoro pred dvorištem, iskrene mi se klompa na kamen i izvrnem gležanj. Gležanj iskoči iz čašice i ostade tako. Dežurnog liječnika u ovo doba više na otoku nema. Kost mi je u čašicu vraćao susjed, inače veterinar. Znala sam što me sustiglo.
Sutradan na plaži ugledam histeričnu mamu sa rukom u gipsu. Nadala sam se da nije potrgala ruku na sirotom djetetu, jer je po ponašanju bila kadra učiniti tako nešto. Dok sam kasnije prolazila pored nje do škrinje za sladoled začuh razgovor: „U životu se nisam poskliznula na svojoj terasi. Da bar nisam obukla te nove japanke! Lijepo mi je rekao da mi nikako ne stoje!“
Vidite. To sam sam vam spomenula na početku. Dovoljno je pričekati da karma odradi svoje. A vrlo često odradi vrlo brzo. Govorim iz vlastitog iskustva… kao i obično.
Tihana Kunštek
