Photo by Jasmina Cviljak
Tamo u daljini, kroz zelenu omaglicu dugine prašine, na blještavom horizontu, u galopu praši predivan bijeli jednorog. Jaši ga providno biće, isijavajući plavkastu svijetlost, zaogrnuto u srebrni plašt. Nakon kratkog galopa, zastanu. Anđeo Amara sjaši i pogladi jednoroga po plećima. Sjedne na rub oblaka, zamahne rukom i rastjera nekoliko malih, snježno bijelih oblačića. Stavi svoje zemaljske naočale i pogleda prema maloj staklenoj zdjelici. U njoj, tek spojena jajna stanica i maleni punoglavac, sjedinjeni u samo dvije životne stanice. Pogleda jednoroga i nježno prošapće, kao da ne želi omesti ovaj predivan zemaljsko – božanski proces: „Ako sve bude u redu, ovim roditeljima želi jedno moje dijete ići!“
U Petrijevoj zdjelici, čudo prirode doseglo je u tri dana veličinu od osam stanica. Idući dan razgrozdalo se u morulu. Embriolog zadovoljno pogleda maleni zametak, nasmiješi se i pomisli: „Perspektivno! Ova žena bi napokon mogla postati mama!“
Nakon dva dana, maleni zametak je našao svoj novi, topli dom. Majčinu maternicu. Amara i jednorog su svaki tren pogledavali kroz zemaljske naočale to sićušno biće i molili da ima dovoljno snage da se čvrsto ulovi za debele stjenke. Molili su svojeg Boga da njihovom djetetu da priliku za zemaljski život, da mu podari snage za prvi otkucaj srca. I Bog im usliši želju. Amara duboko udahne i kaže jednorogu: „Dođi, moramo joj javiti da je sada sve u redu!“
Ugledavši dugu, jednorog sjaši na plavu prašinu i isti tren osjeti energiju plave boje. Osjeti smirenost, ljubav, strpljenje, razumijevanje. Amara puhne u rog i dozove anđeosku princezu Lauru. Kćer roditelja koji u ovom trenu primaju Božji blagoslov na zemlji. Kroz plavu omaglicu, veselo dotrči djevojčica anđeo. Zagrli Amara i veselo se obrati jednorogu: „ Maurice, predivan si! Što si stariji, to si ljepši i snažniji!“ Okrene se plavkastom Amari i upita:“ Da li je sada sve spremno? Sve je u redu?“
„Sve je u redu! I sve je spremno! Dođi da te upoznam sa djetetom koje će biti i tvoj zemaljski brat!“, kaže joj Amara i provuče ruku kroz svoj plašt, te jednim pokretom otvori prostor prema velikoj, šarenoj prostoriji. Savršeno uredno, na polici stoje poredane knjige. Amara priđe jednoj, dugoj polici i izvuče jednu od bezbroj knjiga, točno znajući u kojoj je ono što treba. Rastvori smeđe korice, a iz knjige se krene izvijati žuti dim i formirati u sjajnu kuglu. Sjajna kugla poleti iznad njih i na desetak metara visine se raspline kao raketa vatrometa. Jedna iskrica padne ispred njih. Amara je podigne i poljubi. U tom trenu u majčinoj utrobi zakuca mišić, koji će za koji dan biti pravo, maleno, ljudsko srce. Iskrica poleti sa Amarovog dlana te se rasprsne u zraku.
„Dođite, moramo sada u ljubičastu maglicu. Tamo ćemo naći vjeru da će sve biti dobro. Zahvaliti ćemo se Bogu i čekati“, kaže Amara, podigne Lauru na jednoroga i odjašu brzo u ljubičastu maglicu.
U ljubičastoj maglici osjete vjeru i nadu. Odjednom začuju glasan smijeh, te se brecnu. Spaze veliki ljubičasti iris, koji pred njima rastvori ogromne latice, kao najljepše lepeze nebeske. Iz irisa izviri plava, razbarušena kosa, a na ustima prekrasnog dječaka se krenu nizati prelijepi, biserni zubići.
„Zdravo vam budi!“, veselo kaže dječak. „Ja sam Božji dar! Mene tražite?“, upita i ponovno se nasmiješi. Taj osmijeh u njima pobudi najtoplija čuvstva koja do tada osjetiše.
„Laura, ovo je tvoj nebeski i zemaljski brat!“, svečano obznani Amara.
Laura nikako da skine pogled sa ovog božanskog bića. Napokon se malo sabere, priđe malenome, pogladi ga po glavi i kaže: „Anđele, budi blagoslovljen svojim roditeljima. Podari im više veselja, nego što je moje bivanje na Zemlji donijelo im tuge. Učini da im život bude sretan i ispunjen. Grli ih često, govori im da ih voliš i vrati nam se ispunjen kad istekne tvoje zemaljsko vrijeme. Vodi ih kroz život bez straha, osvijetli im nebeske vidike, u srca im usadi ljubav prema oblacima i anđelima, kako bi njihov prelazak nekad bio njihovo veselje, a ne strah. Volim te, hvala ti!“, završi Laura svoju poruku, dotakne mu čelo prstom i označi na njemu srce.
Maleni joj priđe i snažno je zagrli. „Žao mi je što nisi mogla više vremena provesti sa njima. Promatrajući ih od njihovog rođenja, baš sam njih želio za roditelje. Jedva sam dočekao da im se sudbine spoje“, kaže joj sjetno.
„I ja maleni. I ja. I oni jesu moji roditelji. Oduvijek i zauvijek. No, njihov životni put je Bog po svojem označio. Ja sam njihov znak. Oni to ne razumiju, no ja sam znak da ne treba imati straha od smrti. Da je nebesko prostranstvo puno. Da se treba i smrti radovati. Da ne treba za ničime žaliti“, kaže mu ona i nasmiješi se. „A sad idi i čuvaj se! Budi hrabar! Vidimo se nekada!“, kaže mu nježno i još jednom ga čvrsto zagrli i udahne miris njegove kose.
Iris se sagne do njega, pridigne ga svojim lepezama, zaogrne, zatvori se. Šćućuren u utrobi cvijeta udahne i prozbori: „Spreman sam Bože ne sjećati se nebeskoga života, zaboraviti sve ljepote nebeske, oćutiti sve nedaće zemaljske, svoje roditelje poštivati, tebi se moliti, anđele zazivati i tome roditelje naučiti. Spreman sam!“
„Ajme, dušo, osjetila sam ga! Počeo se micati! Dušo?!“, sitna ženica se ustane sa stolice i krene tražiti supruga po kući. Nađe ga u garaži. „Osjetila sam ga! Miče se!“, zausti veselo, a on joj priđe i zagrli je. Pogladi je po trbuhu i kaže: „Sada će biti sve ok, vjeruj mi“.
Nekoliko mjeseci kasnije, u bolnici na kraju grada, jedna žena čeka u trudovima svoje čedo. Suprug joj briše hladan znoj sa vrelog čela. Ona stenje, isprekidano diše, lagano jauče. I tada dođe taj trenutak, kada božansko biće osjeti da ga nešto gura van. Amara, Laura i Maurice, formirani u trokut mole se za snagu žene, za snagu djeteta, za savršenost majke prirode. Mole se da božansko biće bude istisnuto u zemaljski svijet i primljeno u ruke zemaljske majke. I tada dođe i taj čin. Oni se pogledaju, nasmiješe i zahvale Bogu.
Babica nasmiješenog lica pogleda majku, te joj na prsa stavi maleno muško čedo. Ona pogleda to prekrasno malo biće i prošapće: „O Bože, ista je Laura!“. Pogleda muža i kaže:“ Matej! Zvati ćemo ga Matej!“. On se nasmiješi i kaže:“Jesi li znala da to ime znači Božji dar?“.
„Nisam! Naišlo mi!“, počne se glasno smijati, a maleni se oglasi glasnim plačem, kao da potvrđuje iskrenost ovih riječi.
„Da, jeste! Jako joj je sličan. Sasvim bratsko nebeski!“, odgovori joj nečujno Bog. „Hvala ti što si nam rodila male anđele! Budi blagoslovljena i ne boj se! Ja sam uvijek tu. Čuvaju vas svi vaši anđeli. Volim te i hvala ti!“
Tihana Kunštek
