Lud, zbunjen, romantičan

Ja sam vam jedna od onih ženskih primjeraka, koje imaju nevjerojatnu sreću u svom životu poznavati sijaset zbunjenih muškaraca. Možda neki i nisu konstantno u tom modu, no često si sami prirede takve situacije, da iz nje izlaze sa osam upitnika iznad glave ili bar sa lagano pink bojom lica. A nekad je samo dovoljno da budu u krivo vrijeme, na krivom mjestu, što je u stvari vrlo često. Ili možda ja to samo tako doživljavam. Tko bi ih znao? I naravno, nije da me to ne zabavlja. Koju ženu ne zabavlja njihovo slijetanje sa Marsa na planet zvan Zemlja. No dosta o njima. Hajmo kao i obično malo o meni. Ne zbog moje umišljenosti. Nisam taj tip. Već zbog one – obično ne razumiješ ono što sam ne doživiš. Uvijek volim dijeliti znanje bazirano struganjem sa vlastite kože. Nekako je najsigurnije. I uvijek se nadam da ne ulazite u ovu kategoriju “obično ne razumiješ”.

Ne znam da li se sjećate onih genijalnih slovenskih Šššššššumi bombona od jabuke. Tu i tamo ih još nađem u Billi ili Prehrani, ali u sasvim drugačijoj ambalaži od one nekada. Čak je okus ponešto drugačiji. No svakako me uvijek podsjete na djetinjstvo. Sjećam se da su imali rupice na svakom kraju, kroz koje je lagano izlazilo ono pjenušavo, kiselo. Sjećam se da sam jedva čekala da bombon pukne i da ta fizzy pjenica počne cvrčati na jeziku. A onda smo otvarali usta i jedan drugom osluškivali zvukove iz unutrašnjosti usne šupljine i smijali se onim mandulama i jeziku čiji su imali najkvalitetniji zvučni ritam i sklad.

Stojim ja tako jedan dan s kolegicom u našoj maloj čajnoj kuhinji u firmi i baš o njima čavrljamo.

„Znaš da sam ih našla jedan dan tu dole u Prehrani. Odmah sam tri paketa kupila. Toliko sam ih se poželjela, da sam ih cuclala i dok sam sa strankama razgovarala“, kažem joj i nastavim.

„Znaš što mi se baš jučer dogodilo dok sam pričala sa jednom ženom na telefon?“, u tom trenu u kuhinju uđe kolega. „Sisala sam ga dok mi nije eksplodirao u  ustima. Mislila sam da ću se zagutiti od te pjenice!“.

Kolega digne obrvu i prosikće sav crven u licu: „OK cure, budem došao jesti kad teme ne budu toliko otvorene i osjetljive!“

Moj zakoniti recimo ima ta slijetanja na relaciji Mars – Zemlja skoro na svakodnevnoj bazi. No nekako mi ta njegova nisu uvijek zabavna. Valjda zato jer ih prečesto gledam i slušam. Recimo, sasvim sam uvjerena da negdje ispod te „guste grive“ koje ima na glavi, ima i neki skriveni gumb koji kad se uključi, automatski podiže glavu gore-dolje, tako da većinu dana od njega imam odobravanje za svaku priču i sve što napravim. U prvi tren, naš brak izgleda i više nego skladno. Savršeno štoviše. Tko ne bi volio imati nekoga kraj sebe tko se slaže sa apsolutno svime što kažete ili napravite?

„Dušo, idemo onda sutra na taj dječji rođendan?“

(kimanje glavom)

„To je da?“

„Aha! Ha?“

„Pitam idemo li sutra na taj dječji rođendan!“

(kimanje glavom)

„Ok, javim Ani da dolazimo!“

„Kojoj Ani?“

„Mami od Viki!“

„Viki?“

„Da, njoj idemo na rođendan.“

„Tko je Viki?“

„Curica iz vrtićke grupe.“

„Kad idemo?“

„Jesi li ti ikada prisutan kad ti ja nešto govorim?“

(kimanje glavom)

„Onda? Idemo ili?“

„Kaj god da velim, ti si već odlučila, zar ne?“

„Nisam, pa pitam. Da znam što da javim ženi.“

„Javi joj kaj god hoćeš, meni je svejedno!“

„OK!“

Nedjelja. On oblači tenisice i drekne: „Idem do brata. Treba me da mu pomognem nešto!“

„Za sat vremena idemo, nemoj kasniti!“

(klimanje glavom)

Nakon pola minute se vraća u stan. „Kamo idemo?“

„Pa na rođendan“, odgovorim.

„Kome?“, zbunjeno me pogleda.

„Pa, Viktoriji, curici iz vrtićke grupe našeg sina!“, dreknem nanervirano.

„Kaj si živčana! Od jutra si živčana! Sa tobom se čovjek uopće ne može razgovarati! Vi žene se rodite živčane!“

„Dobro koji je tebi??? Već tri puta dogovaramo taj rođendan! Slušaš li ti mene ikada kad ti pričam?“, dreknem još bolje nanervirana.

„Pa da nisi stalno tako živčana, možda bi nešto i čuo od te galame!“, udarac vratima.

Vidite. Kao što rekoh, samo na prvi pogled. No da ne crnim stalno svog mužjaka, jer zaista nije baš uvijek sve tako aaaaaaaaaaaaaa!!!, moram ga nekad i pohvaliti. I to će biti danas, mada vam se možda neće učiniti tako.

Većina žena voli romantiku. No, ja nešto nisam taj tip. Meni je romantika i patetika skoro vrlo jednaka stvar. Radije volim konkretne signale, nego te kenje sa cvijećem i čokoladicama. No i tu imam neki prag. No moj zakoniti ne bi bio moj, da i taj level ne uspije probiti. Da sam htjela obično stvorenje, izabrala bi nekog pristojnog i dragog momka. No kad tražite nešto posebno, onda to i dobijete. Ne kaže se za džabe – Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti.

Davna 2009. Rano proljeće. Nedjelja navečer. Ležimo zagrljeni i gledamo napeti film. Bar je meni bio.

„Dušo, razmišljao sam nešto. Već neko vrijeme u stvari. Znaš da nisam nešto od formalnosti i tih zvizdarija, zar ne?!“

„Znam!“

„No ipak želim da odemo ažurirati te podatke skoro u općinu!“

I tako sam ja imala najromantičniju prosidbu na ovom svijetu. Ako ste slučajno čuli za romantičniju, javite mi. Podatke smo ažurirali u lipnju iste godine, uz prisutnost kumova i najuže obitelji. I dalje stoje na serveru ažurirani s istim datumom i kao važeći. Jer ono što sam poželjela, to sam i dobila. Možda je zbunjen i smeten, možda je nadražen mojom živčanoćom i urlanjem, možda nije baš najzgodniji primjerak ljudske podvrste na ovoj planeti, ali je moj. I volim ga. Jesam li ja sada malo patetična? Jesam li?

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari