Meduza, istarski teran i odbojka na pijesku

0
179

Bacim pogled na kalendar i automatski krenem zbrajati dane do godišnjeg odmora. Uh, još punih sedam tjedana. Pa tko će to izdržati. Krenuli se redati polako ti godišnji odmori, pa je na poslu sve napetije. Posla uvijek jednako, ljudi sve manje. Ne znam zašto uvijek volim nekako taj kraj ljeta ostaviti za odmor. Uvijek su mi kraj kolovoza i početak rujna bili najljepši komadi ljeta koji ostanu onako topli, a ne presparni, romantični u već lagano prohladni suton i sa manje gužve i nabrijanih turista.

Da, jedva čekam da se malo odmorim od užasnog ritma na poslu, od tipkanja, pisanja, traženja rješenja za stranke, traženja ideja za tekstove.

Da, zaista jedva čekam odmor, daleko od svega ovdje.

No, hoću li se zaista odmoriti ili ću kao i skoro svake godine do sada imati veseli početak odmora, kao i ovih nekoliko godina o kojima ćete sada čuti.

Da, nije lako biti roditelj trojici sinova. Da, nije jednako ljeto provesti sam sa partnerom i nije jednako provesti ga sa trojicom muške djece. Sa sjetom se prisjetim onih odmora, kada smo bezbrižno ležali pod borovima, sa hladnom pivom u ruci.

Te jedne neobične godine smo odlučili krenuti odmah nakon posla. U 16 sati već smo bili na autocesti Zagreb – Rijeka. U 19 smo već pili odličan istarski teran na terasi mojih roditelja i gledali more i jedrilice u uvali Pomer.

„Mama,možemo se spustiti okupati. Još je toplo.“, upitaju me dvojica starijih.

„Naravno! Samo nemojte sad ovako prekuhani od puta odmah skakati na glavu, već prvo uđite polako. Ok?!“, kažem im i izvadim im ručnike iz velike putne torbe.

I tako oni odoše na prvo ovogodišnje kupanje, a mi nastavimo čavrljati sa starcima uz fini, tvrdi sir i vino.

Nije prošlo 15 minuta, u stan ulazi mlađi od ovo dvoje starijih, iskrivljene face, sa suzama u očima, utrči u sobu i tresne vratima. Za njim u stan uđe najstariji.

„Što se dogodilo? Kako ste se uspjeli posvađati u prvih 15 minuta ovdje?“, pitam živčano.

„Nismo se posvadili.“, kaže on.

„Pa što je onda bilo?!“, dreknem.

„Kupali smo se i nešto čudno je plutalo po vodi. Izgledalo je kao svježa svinjska jetrica. Uzeo sam to u ruke i vidio da je neka čudna morska životinja. Znam da se on boji svega i svačega, pa sam ga htio preplašiti i da mu vidim onu njegovu smiješnu, gadljivu facu. Bacio sam to prema njemu i pogodio ga slučajno u lijevu cicu. Cica mu je naglo narasla i pocrvenila i sad se duri na mene! A samo sam htio vidjeti onu njegovu gadljivu facu!“, izgovori on u dahu.

Uđem u sobu, ovaj leži na krevetu potrbuške, suze se slijevaju niz obraze.

„Dušo, daj, pa nije valjda tako strašno. Vjerojatno je vlasulja. Daj da pogledam.“, kažem mu i pogladim ga po glavi, znajući da je on dijete koje uvijek treba utjehu, za razliku od najstarijeg koji nije ni upola takav cendro.

On se okrene, a ono što sam ugledala, bio je razlog što smo 20 minuta kasnije sjedili u hitnoj službi pulske Mornaričke bolnice. Ni sat vremena nakon dolaska na godišnji odmor, mi smo već u hitnoj službi.

Ogroman hematom, crveno – ljubičaste boje. Koža naotečena kao da mu je netko ubrizgao litru želea ispod lijevog pazduha. Bol očito visokog intenziteta, jer smo ga jedva iz auta izvukli od silnog vrištanja.

Rezime dana, tjedna, ostatka godišnjeg: jaka alergijska reakcija na opeklinu mediteranske meduze sa izrarzito vidljivim hematomom, popraćena žarenjem, svrbežom i boli. Preporuka: svakodnevno previjanje, te terapija „nesjećamsekojom“ masti. Zabranjeno sljedećih 15-ak dana opeklinu izlagati suncu, te dovoditi u dodir sa vodom.

Eto, ova inače jedna od najdobroćudnijih meduza, koja rijetko kome izazove reakciju, moje dijete je skoro ubila. I danas, nekoliko godina kasnije, na tom mjestu ima vidljivu opeklinu koja više ne tamni na suncu.

Ostatak godišnjeg smo slušali njegovo cendranje kako se svi drugi kupaju i sunčaju i proklinjanje starijeg brata. Bar smo tu večer i sljedeći dan nakon opekline imali malo mira. Još je djelovala ona divna Sinopen injekcija, pa je cijeli dan prespavao.

Sljedeće ljeto smo na putu do odredišta ponavljali opasnosti morskih živina, sunca, padova i sl. Tu subotu, dečki su odlučili da godišnji neće početi kupanjem i loptanjem meduzama, već su se odlučili na odbojku na pjesku.

„Nemojte dugo. Za sat vremena je večera!“, dreknem za njima, sjednem na terasu i natočim si hladno pivce.

Desetak minuta kasnije, otvaraju se vrata stana, stariji došepesa do mene.

„Mama, mislim da mi je buraz slomio prst na nozi.“, kaže tiho.

Pogledam mu u stopala, prst do palca na desnoj nozi stoji okomito umjesto vodoravno.

Dvedeset minuta kasnije, sjedimo u hitnoj kirurškoj službi pulske bolnice. Ljudi sa gađenjem gledaju u prst koji lagano neprirodno strši iz stopala.

Eto, tako može završiti bezazlena igra odbojke u pjesku, kada vam ne gledajući unatrag, a trčeći punom snagom, nešto teži brat nagazi svojom petom na prst.

Rezime dana, tjedna, ostatka godišnjeg: lomljenje prsta do kraja kako bi se zatim poravnala ta kost, gips, mirovanje. Kontrola za 15 dana. Do tada nema kupanja za ovog momka.

Ostatak godišnjeg smo slušali njegovo cendranje kako se svi drugi kupaju i sunčaju i proklinjanje mlađeg brata.

I tako nekoliko godina za redom. Jednom smo moju astmatičnu (srednju) sestru hitno vodili na infuziju i aparat za disanje, jer je nije znala da joj pluća reagiraju na neku vrstu četinjače.

Sljedeće godine smo je opet vodili na infuziju i aparat za disanje, jer je zaboravila popiti terapiju za alergiju na četinjače zbog koje je godinu ranije završila na infuziji i aparatu za disanje, jer tada još nije znala da je alergična na prokletu četinjaču.

Jednom je mater upala u otvoren šaht i to isti dan kada je zvala Vodovod da označe da je otvoren šaht, sa napomenom da bi netko mogao upasti u njega. Posljedica, smrskano koljeno.

Druge godine je krstila nove pločice na terasi, vješajući veš u novim japankama. Posljedica, smrskan lakat. Dobro je. Svakako bolje nego da je vješajući veš pala s prvog kata. Od tada više ne nosi japanke.

Jednom je mom ocu pala oštrica noža za kosilicu ravno na palac, pa smo isti spašavali u već poznatoj bolnici. Općoj.

Jednom je moja (najmlađa) sestra odlučila roditi u toj istoj bolnici za vrijeme našeg godišnjeg odmora. No tada smo sa veseljem i sasvim drugačijom vrstom uzbuđenja išli prema tamo. Kako god, zavrijedili smo stolicu u ambulanti sa svojim prezimenom.

I nisam sigurna koliko mi je ovo pametno reći, ali zadnje dvije godine nismo posjećivali bolnice tijekom godišnjeg odmora. Nadam se da si nisam sad navukla neku zlu karmu.

A vama svima koji se spremate na godišnji sa svojom živahnom djecom, želim miran odmor bez većih ozljeda, mirno more i sretan put. I ako vam se slučajno dogodi neka nezgoda, uvijek se možete sjetiti mene i pomisliti: „Dobro je. Ima i gorih slučajeva od našeg!“

Do sljedećeg čitanja, ugodni vam blagdani!

Tihana Kunštek

Komentiraj

komentari