Mudre lude i ludi mudraci

Moj otac je jedan on onih tipova što teško pamte. Vjerojatno su uzrok tome one dvije žešće prometne, kada ga je šleper iste firme, dva puta pokupio na istom križanju i slijepio za istu ogradu. Kaže da i nije neki osjećaj kad vam drugi puta već poznati vlasnik dotične ograde kaže: „Šta opet Vi?“

A nije ni da ima malo godina. Zato on fino kad želi nešto važno obilježiti ili zabilježiti, uzme jedan od svoja dva rokovnika i zapisuje. Pa ponekad, kada ga ulovi neka melankonija ili sjeta, čita i smješka se sebi u bradu. I nije njemu važno sve ono što mislimo da je važno. On ovdje bilježi svakakve sitnice koje su obogatile njegov život. A život mu je bogat i samo činjenicom da sa našom majkom ima 45 godina braka i tri kćeri koje su međusobno jako vezane. Potajno se nadam da ću dobiti dozvolu da jednog dana, kada nas napusti u ovom obliku, dobijem njegov blagoslov da od toga izvučem jedan genijalan roman o ljepoti i besmrtnosti ljudskih duša. O jednostavnosti svega.

I tako mi sjedimo ljetos na terasi, gledamo u more, pijuckamo crno vino i čavrljamo o svemu. Moj otac, moja majka, moje sestre, moj zakoniti i ja.

„Jesi ti malom danas prvi puta dala jesti nešto konkretno, a da nije sisa?“, pita me otac iznebuha.

„Da. Probao je blitvu. Ima šest mjeseci, moram mu polako početi davati povrće i voće. I pojeo je čak par žličica. Uz smiješne grimase!“, odgovorim mu ja.

„E pa sad idem u svoj rokovnik zapisati da mi je unuk danas prvi puta jeo nešto konkretno. Napokon!“, kaže on i ode po osmi rokovnik.

„Jel’ ti baš svaku sitnicu zapisuješ u to?“, pitam ga.

„Ne. Samo stvari kojih se još nekad želim sjetiti, jer ću to do navečer već vjerojatno zaboraviti“, kaže tiho.

Da, dva potresa mozga i jedno vegetiranje u komi u trajanju od tri dana, ipak ostavi otisak na radnoj memoriji jednog ljudskog mozga.

„Evo, sad ću ti nasumice izvući jedan zapis iz jednog rokovnika!“, donese oba na stol i sjedne. U jedan upiše današnji datum i činjenicu da je moj M. danas prvi puta jeo blitvu, za njega „napokon nešto konkretno“. Onda uzme onaj drugi, zažmiri i okrene jednu stranicu. Pogleda i krene se sjetno smješkati.

„Slušaj ovo!“, kaže. „Sedmi deveti, tisuću devetsto osamdeset i deveta. Danas sam se skoro zadavio sa žlicom meda. Zapela mi nekako u grlu i nikako iskašljati. Da nije bilo moje Bibe, vjerojatno bi umro.“

Iz kuhinje začujem glas svoje majke: „Da! Trebala sam pustiti da se med sam otopi!“

Eto, njena mater joj je dala genijalno ime. Biserka. Naravno, povaljali smo se po podu od smijeha, dok se otac nećkao da li da i to unese u taj rokovnik sa smeđim koricama. U tom trenu me podsjetila na Šteficu Cvek, koja se bori u raljama života. Vjerojatno zato jer su se par minuta prije porječkali oko neke sitnice, što je u njoj i izazvalo ovakav nivo duhovitosti.

Duhovitost. Jedna divna osobina. Naravno samo u slučaju da ste obostrano, odnosno dvosmjerno duhoviti. Da znate i primiti na svoj račun, ne samo davati.

Ja imam tu sreću da sam cijeli život okružena takvim ljudima. Ne kaže se bez veze – s kim si, takav si. Možda zato jer sam cijeli život okružena više muškarcima nego ženama, jer mi žene se ipak znamo uvrijediti za svaku sitnicu. Bar većina žena. Ne generaliziram, naravno. Jednom sam došla na ideju da k’o moj stari zapisujem sve bisere svojih kolega na poslu i mogu vam priznati da do sada imam već dovoljno materijala za jedan dobar roman o duhovitosti i britkosti ljudskog jezika.

Kolega 1: „Evo nitko neće raditi kao pastir, a nude 4.000kn u Lici“

Kolega 2: „Kužiš ti to. A i sir,  i mlijeko i seks su besplatni!“

Kolega 3: „Ja kad se naljutim na ženu, odem u špajzu i svom snagom joj zavrnem sve tegle“

Kolega 4: „Nemoj ti meni loše o Simonici, ona se posvetila Bogu“

Kolega 5: „Da, kleči svaki dan!“

Eto i tako svaki dan nešto.  I dok ima duhovitih ljudi i ja uvijek nekako imam materijala za pisanje. Uvijek me ta duhovitost inspirira. I kad malo bolje razmislite, sve se vrti u krug. Što dajete, nekada primite nazad. Što nudite, nekada se opet vrati. Što primite, često nazad i otpustite. Srećom, začarani krug koji je mog oca dva puta zalijepio na onu ogradu, više se sigurno neće ponoviti. Naime, obećao je sam sebi da više nikada onuda neće proći. I nadam se da ste se bar malo nasmijali čitajući ovo. Jer smijeh je lijek. I za vas i za one koji gledaju vaš osmijeh.

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari