Bilo je to prije dvadesetak godina. To je vrijeme radnje. Mjesto radnje je jedan simpatičan kafić u Ciboninom prolazu. Sudionici su nekoliko simpatičnih dama i naravno, ja u glavnoj ulozi. Ima tu i koja zalutala službena osoba, no idemo redom.
Bapsko veče. Kud ćeš bolji izlazak i provod. Tri najbolje frendice, maleni separe, puno šale, pokoji trač i boca dobrog vina. Uz sve to, vrijeme prolazi kao ludo.
Uz toliko smijeha, moja alergijska astma baš i ne miruje i nije sretna tolikim forsiranjem mojih pluća. Osjetim kako me steže u plućima i kako mi kroz nos više ne ulazi zraka koliko bi željela. Ispričam se curama, zgrabim torbu i kažem: „Sorry cure! Viša sila. Vraćam se odmah!“
Tanja izađe iz separea i pusti me da skoknem do toaleta.
U par koraka pređem kafić i uđem u prostoriju sa ulaznim vratima označenim i ženskim i muškim znakom za pi-pi. Malena, uredna prostorija sa dva umivaonika i dva velika ogledala. Lijevo se odvaja wc za žene, desno za muškarce. Skrenem lijevo, iznenadim se čistoćom i urednošću prostora i uđem u jednu kabinu. Popiškim se. Prije nego izađem oprati ruke, protresem pumpicu Ventolina, duboko udahnem suhi, bijeli prah i zadržim dah. Izdahnem.
Prekopam po torbici i izvadim kortikosteroid u prahu za nos. Uštrcam bijeli prašak prvo u lijevu, pa onda i u desnu nosnicu. Izađem iz wc-a, lagano se prstima tapkajući ispod nosa, crvenih očiju od nadraženosti nosne sluznice i skoro se zabijem u visokog, zgodnog muškarca, sva ushićena što napokon opet duboko dišem.
„Oprostite, prepali ste me!“, nasmijem se blesavo i stanem pred umivonik u namjeri da operem ruke. U ogledalu shvatim da imam bijelog praha ispod nosa, pa izvadim maramicu, obrišem se, operem ruke i na izlazu se još jednom nasmješim smrknutom stričeku. Pomislim: „Bože, što je ovim ljudima danas. Pa petak je! Trebali bi imati malo sjaja u oku samo iz tog razloga.“
Tanja se opet ustane kako bi me pustila na moje mjesto.
„Jesi dobro?“, upita me.
„Naravno! Ne postoji taj problem koji malo Ventolina i čaša vina ne rješava.“, namignem joj.
U tom trenu, ispred našeg separea se stvore dvojica visokih momaka, u stilu Man in black komedije. Obadvojica otvore „značke“ i dreknu: „Krim policija!“
Nas četiri se pogledamo u čudu. Donje nam se usnice objese od začuđenog zijevanja, a oči od šoka poispadaju iz duplji. Ne one donje usnice, već ove gornje donje usnice. Toliko zgodni baš nisu bili.
„Gospođice u crnoj majici, budite molim Vas toliko ljubazni, pa istresite sadržaj torbice na stol. Odmah!“, onaj viši iz WC-a me pogleda i rukom odgestikulira istresanje torbice, sa ironijom u pogledu.
„Ja?“, upitam i začuđeno se krenem osvrtati oko sebe, bez obzira što znam da iza mene osim zida nema apsolutno ničega i nikoga.
„Da gospođice. Vi!“, kaže on strogo i posprdno istovremeno.
Ustanem, uzmem torbicu iza svojih leđa i krenem lagano na stol vaditi stvari. On mi zgrabi torbicu iz ruke i iste sekunde vrlo grubo i iritirajuće istrese sav sadržaj na stol. Između naših čaša i pepeljare su se tako našli moj novčanik, sjajilo, parfem, Ventolin, dva higijenska uloška, papirnate maramice, jedan poluodmotani tampon, ogroman snop ključeva k’o da sam zvonar katedrale, mobitel, maskara, etui s naočalama, spray za nos, malo ogledalo, žvake, Cedevita bomboni, nekoliko čačkalica, spajalica i pokoja kovanica.
Nadrkanović podigne lijevu obrvu, otvori Cedevita bombone, pomiriši ih i vrati. Isto to učini i sa žvakama. Uzme moj spray za nos, prostrijeli me pogledom bijesne kućanice koja je zatekla muža sa prljavim čarapama u čistom krevetu i kaže: „A što mi to imamo ovdje!“
S obzirom da nisam to uopće shvatila kao pitanje, već kao neku zahebanciju, nadajući se da će uskoro iza ćoška istrčati neki luđak s kamerom i nabrijani voditelj koji će sa idiotskim smješkom, prepunim biserno bijelih zuba dreknuti „SKRIVENA KAMERA! JESMO VAS CURE!“, na pitanje ni ne odgovorih.
No, on uskoro preformulira to u pitanje: „Dakle, da ponovim pitanje. Što mi to imamo ovdje?“
„Piše na sprayu“, kažem mu tiho.
„Jel’ Vi to mene zajebavate?“, pita me strogo i lagano agresivno.
„Ne gospodine. Zaista Vam piše na sprayu. Vidite? A-qu-a-co-rt“: krenem mu slovkati, sad već i ja lagano nanaervirana.
„Aha! A što je to?“, opet on digne lijevu obrvu.
„To je kortikosteroid. Služi za ublažavanje simptoma alergije. Imam alergijski rinitis i godinama koristim taj spray“, odgovorim sad već blaže, pokušajući se naći negdje na istoj valnoj s njegovim kvocijentom inteligencije.
„A jel’ bi Vi sa mnom pošli malo do stanice da mi to ispitamo?“, napuhne se on bahato.
„Ne bi hvala!“, kažem kratko i jasno.
„Kako to mislite?“, upita on i dalje se napuhujući kao pijetlić.
„Pa tako. Ne bi. Ne vidim razlog da idem s vama. Nisam napravila ništa loše, ništa van zakona, nikoga nisam povrijedila, uvrijedila, ubila. Ako mislite da je protuzakonito imati alergijski rinitis, onda mi stavite lisice i odvedite me na ispitivanje“, drekenem sad već vidno ifrustrirana.
Dvadeset minuta kasnije. Predvorje VII. Policijske stanice. Sjedim i čekam sljedećeg Man in black mušketira kojem ću morati ponoviti svoju priču. U sebi se molim da imaju dežurnog forenzičara i da neću morati ovdje dočekati jutro. Naslonim se u neudobnu fotelju i zamislim sjedokosog, čupavog, ludog znanstvenika, kako drobi moje Cedevita bombone i stavlja prah u neki ekstra pametni ekstraktor koji će iz njih, na njegovu žalost, izolirati samo vitamine, šećere i ostala nutritivna sranja iz tih tvrdih bombončića. A onda luđački razbija moju spasonosnu bočicu i razočarano donosi zaključak da je sastav intranazalni kortikosteroid, a ne ono belo što šmrče celo selo. I onda dolazi nutricionistička policija i izudara me, jer sam kupila bombone visoke kalorijske vrijednosti i s previše bijelog šećera i onih E-nešto oznaka. Jer ja sam danas takve sreće.
Sat vremena kasnije, odveli me u finu kancelariju, u njoj fini gospodin i desetak finih isprika zbog nesporazuma. Onu dvojicu, Will Smitha i Tommya Lee Jonesa više nisam vidjela. Valjda su sami sebi sa onim neutralizerom spržili ostatak moždanih stanica.
Kako god, od onda pazim gdje šmrčem. I počela sam korisiti i kapi za oči da djelujem bistrije.
Eto, čovjek uči dok je živ. Pa i to kako se ušmrkati dostojanstveno, kao dama.
I ako me nekada vidite da sa frendicama sjedim i pijuckam vino, uvijek postoji mogućnost da upravo gledate dobru komediju sa naslovom „Man in black and Lady with white powder under her nose”.
Samo večeras u vašem gradu!
Tihana Kunštek
