Ne, ne volim Januar

Rekao je Balašević. A on?
“Danas moramo raskititi bor!”, rekao je on.
“Ne moramo. Baš je prekrasan”, uzvratim.
“Uvijek na Sveta tri kralja raskićujemo bor”, kaže mi.
“Znam”, odgovorim i spustim tužno pogled.

Skidala sam kuglice, pažljivo i polako. Sa svakom je moja bol i tuga bila jača. Kao da mi netko oduzima baš taj komad života. Taj predivan Badnjak. Kao da netko gnječi moje kuglice od kikirikija i čokolade, koje sam tako radosno onda pravila. Taj poseban Božić, vesele pjesme, darovi, miris cimeta i kuhanog vina. Kao da netko bezumno prolijeva litre i litre te tamno crvene tekućine. Kao krv koja se slijeva niz sive ulice, kada je vatrogasci ispiru litrama i litrama vode, nakon neke tužne prometne nezgode. Kroz misli mi krenu letjeti uspomene. Moja duga plava kosa, nos promrzao od zime, šarene rukavice, dubok snijeg, njegovi poljupci, njeni udarci. Bila je to najljepša zima u mom životu. Ne sjećam se da sam ikada bila toliko sretna. Bezbrižna. Savršeno smirena. Ali zaista toliko, toliko snažno ispunjena potpuno blaženom srećom. Znajući da nakon toliko godina nadanja i truda, sljedeći Božić je i ona sa nama. Naša savršena, snježna priceza. Da, idila postoji. Zasta postoji.

Poslagala sam kuglice u kutijice i spustila u kartonsku vrećicu. Lampice. Kružila sam oko predivne nordijske jelke i motala lampice oko špule. U mislima ih krenem vraćati na bor.

“Naprosto ne mogu vjerovati da će iduće godine ovdje stajati i njen poklon!”, veselo mi kaže.
“Da, izgleda tako nestvarno. Napokon više ne moramo razgovarati o tome kako prolazi još jedna godina bez bebe. Koliko godina smo samo o tome razgovarali. Devet Božića dušo. Devet!”, pogledam ga značajno.
“Sve djeluje tako nestvarno!”, izusti on i zagrli me, dok mi iz ruku uzima kraj lampica , pa ubode u struju, a one veselo zabljesnu. Pogladim se po trbuhu i osjetim njen udarac kao dokaz da je spremna sa nama proslaviti sljedeće blagdane.

Vratim se u stvarnost. Spremim ih pored kuglica i kartonsku vrećicu spustim na pod. I slamnatog soba. Skoro ga zaboravih na podu.

“Misliš da će joj je sviđati?”, upita me.
“Mislim da će ga vidjeti tek idući Božić”, nasmijem se.
Veseli slamnati sob nas gleda iz izloga neobičnog dućana.
“Nema veze. Vidim kako ga gledaš. Misliš da će joj se sviđati?”
“Naravno. Mogu je vidjeti kako ga čerupa malim prstićima!”, nasmijemo se zajedno.
Pogurnem ga dublje u vrećicu.

Da. Obožavam Božić. Obožavam zimu. Obožavam snijeg, miris kuhanog vina, cimet i hladnoću na obrazima. To sam naprosto ja. No unazad pet godina, koliko god da se borim, koliko god da se trudim, svaki put mi ponovno ukradeš veliki dio tog veselja. Ubila si ga dušo. I njemu si ga otela na neki tako poseban način. Svaki puta kada skidam te proklete kuglice i šarene lampice sa bora, sjetim se koliko nam je malo neodstajalo da te imamo. Da tebi zamatamo darove. Dijelilo nas je svega petnaestak dana od savršene sreće. I bila bi baš odurno đubre da ti sada kažem da nisam sretna. Jesam. Imam njega. To predivno, maleno, predrago bićence koje je sasvim okupiralo moje ranjeno srce. No ipak toliko prokleto nedostaješ, jer naš savršeni svijet je u početku izgledao sasvim drugačije. U njemu si bila samo ti. I ne, nije on nadomjestak. On je on. Samo, ne postoji način kako se ti zaboravljaš. Ne postoji. I svako skidanje kuglica sa bora, svako odmatanje lampica, svaki miris kuhanog vina, svaki dašak cimeta u zraku, svaki ledeni povjetarac na mom obrazu, svaka pahulja snijega. Sve si mi to ti dušo. Nisi mi ukrala ni proljetni povjetarac, ni brčakanje u plićaku u suton, niti sakupljanje divljih kestena ili pravljenje jesenskih košarica. Ali Božić? Njega si srećo majstorski otela.
I dok čekam da mi tvoj otac baci tu prekrasnu jelku niz balkon, suze mi se krenu slijevati niz lice. Možda nisi fizički ovdje, no ovdje si. I možda ti meni nećeš oprostiti što nisam primjetila da nešto taj prokleti dan nije u redu, no neću ni ja tebi što nisi bila upornija i jača. I nema dana da ne pomislim kako ti i ja moramo još toliko toga raspraviti. I mada znam da je to samo moj daleki, predaleki san, ono što nama i svom bratu sigurno duguješ, je tvoj nježan zagrljaj.

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari