Ne odlazim bez kofera sa zrncima sreće

Jednom mi je moj zakoniti rekao da ne znam napisati veseo tekst. Svi koji me redovito čitate znate da to nije istina. Mislim da sam vas češće nasmijala, nego rastužila. No kako život znade biti poprilično šarolik i vedar, tako znade biti i tmuran i siv i ponekad je potrebno onima koji sve vide u jednoj, možda čak i predivnoj boji, pokazati i sve ostale nijanse života. Ne zato da bi postali bolji ljudi. Oni vjerojatno jesu dobri ljudi. Već samo da im pokažemo da mogu postati i bolji. Gledati svijet i sa onim čarobnim trećim okom. Intuitivnije i radoznalije. Zato će ovaj tekst biti nekima tužan, nekome u stvari priča sa sretnim krajem. Nekome poticajna, nekome i dalje glupost. No uvijek se treba truditi o ovome pisati. Nekome uvijek dođe do srca i duše. Treba biti uporan kada je u pitanju ljudsko biće i njegov opstanak.

Dolaze Božićni blagdani. Za nas humanitarce jedan predivan, ali i stresan dio godine. Predivan, jer ćemo usrećiti mnoge duše. Stresan, jer ćemo danima prije pripremati popise obitelji, dječje želje, slati upite tvrtkama da nam pomognu oko toga. One najveće se vjerojatno neće odazvati. Rijetko se odazovu. Oni manji će nam dozvoliti da u njihovim prostorima ostavimo košarice u koje će njihovi djelatnici moći ostaviti donaciju. Treba sve to logistički organizirati. Treba za sve to ishodovati dozvole. Treba sve to u svakoj tvrtki organizirati i postaviti. Treba to redovito prazniti. Treba stajati satima u našem prostoru i dočekivati donatore. Treba osluhnuti potrebe čovjeka u nevolji. Treba znati što kome darivati. Treba odgovorti na pedesetak poruka naših donatora dnevno. Na sve mailove. I koliko god to svima izgleda lijepo, prelijepo, moćno i humano, to je jako, jako teško raditi. I nerijetko imamo ljude koji nam pucaju po rubovima. Nije lako gledati tugu u očima djece, strah u očima roditelja, patnju u osmjesima starijih i nemoćnih. Sve to ima i tu, tešku stranu.

Ima nas onih jačih, ima nas i onih slabijih. Svi smo različiti i svi to moramo poštovati. No, uvijek se potrudite u svakome tko prođe kroz vaš život probuditi ono najbolje što ima u sebi i što može pružiti svijetu. Empatiju. I svatko tko je skeptičan pred onom – Dobro se dobrime vraća, vjerojatno nije učinio dovoljno i može puno više svijetu pružiti. Nije dovoljno samo suosjećati. I ne može se zauzvrat očekivati ono materijalno, a ne veseliti se pravim vrijednostima. Ja ću vam dokazati da se vraća. Naravno, samo ako ste onaj tip čovjeka, koji očekuje da će mu Marcus Perrson ostaviti Minecraft vilu na Beverly Hillsu zato jer ste beskućniku ubacili novčić u razderani, prljavi šešir.

Danas ću vam ovdje prenijeti samo dvije poruke. Iz njih možete isčitati svu ljepotu ljudske dobrote. Shvatiti da domino efekt postoji. Razumjeti da se dobro dobrime uvijek vrati. Možda ne vama, jer vama to u tom trenu nije potrebano, ali svakako ćete biti most preko kojeg teče pozitiva. Samo pročitajte poruku osobe koja je dodirnula dno života. I poruku djevojke koja se cijeli život bori sa karcinomom i neimaštinom istovremeno. I sjetite se toga svaki put kad niste sigurni da li baš sada trebate učiti to dobro. Pročitajte i samo promislite o tome.

Voli vas vaša T.

“Drage moje, molila bi Vas da mi ispunite jednu želju. Sjećate se kad ste nas upoznali, vi ste nam vratili nadu u novi život. Neću nikada zaboraviti taj prvi Bozić koji je bio čaroban zahvaljujući vama. Kad vidiš tu sreću i veselje u očima djeteta, to je neprocjenjivo. Želim ovaj Božić da isto tako netko to doživi i osjeti, tko nema. Zato bi htjela da donacija koju ste namjenili mojoj obitelji, da je dobije netko tko ništa nema. Prateći konstantno vašu stranicu, srce me zaboli kad vidim sve to. Malo prije sam pročitala priču o šestročlanoj obitelji, vidjela sliku onog dede sa kruhom u ruci, teško mi dođe. Istina, da nema vas teško bi mi bilo i ovaj Božić, no sigurna sam da ću imati nešto. Trebam dobiti bon od Interspara petsto kn što dobijem svaka tri mj. Dobim normalno i svoju socijalu. Nekom to što ste htjeli dati meni treba više.”

“Teta Tihana, jel’ mi možete napisati broj računa?

“Za što dušo?”

“Pa za Božićnu akciju! Stigla mi je moja invalidnina, pa bi uplatila nešto nekome tko ima manje nego ja.”

“Dušo, tebi treba svaki taj novčić. Ima ljudi koji će pomoći, ne brini.”

“Ne brinem. I znam da ima. No, meni su u životu toliko puta pomogli financijski, toliko puta su mi rekli da neću preživjeti. Samo želim i dalje biti pozitivna i dobar čovjek i dokazati životu da sam pretvrdoglava da bi samo tako, bez traga otišla. “

Midas

Komentiraj

komentari