Partnersko nasilje je najčešći oblik nasilja nad ženama koji pogađa 30% žena diljem svijeta

O problemu nasilja nad ženama u Hrvatskoj razgovarali smo sa Višnjom Ljubičić, Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova.

  • U odnosu na druge europske zemlje, na kojem je mjestu Hrvatska po učestalosti nasilja nad ženama?

Takav službeni podatak PRS ne posjeduje, ali PRS ukazuje na istraživanje o nasilju nad ženama diljem EU koje je provela FRA (Agencija Europske unije za temeljna prava) na 42 000 žena u svih 28 država članica. Naime navedeno istraživanje je, između brojnih drugih pitanja, sadržavalo i upit o predodžbi žena o učestalosti nasilja nad ženama. Na toj ljestvici – koja se dakle odnosi na subjektivnu procjenu samih žena, a ne na objektivne statističke podatke o obiteljskom nasilju – RH se nalazi na drugom mjestu (odmah iza Portugala). Naime u RH čak 39 % ispitanica smatra da je učestalost nasilja nad ženama u RH vrlo česta dok ih 42 % smatra da je prilični česta. U Portugalu pak najviše ispitanica – njih čak 60% – smatra da je učestalost nasilja nad ženama vrlo česta dok ih svega 9 % to smatra u Finskoj.

  • Koja vrsta nasilja nad ženama u Hrvatskoj je najčešća?

Žene su žrtve svih oblika nasilja, od kaznenih djela kao što su ubojstva, preko teških i lakih tjelesnih povreda, pa sve do najrazličitijih oblika psihičkog, ekonomskog i spolnog nasilja, te fizičkog nasilja blažeg intenziteta koje spada u sferu prekršajnog prava. Nasilnici najčešće „kombiniraju“ različite oblike nasilja – od nanošenja teških/lakih tjelesnih povreda, silovanja i pokušaja silovanja, najrazličitijih oblika psihičkog zlostavljanja, izolacije i ekonomskog zlostavljanja. No, već i jednokratno nasilje nad žrtvom ostavlja posljedice, čiji intenzitet ovisi o obliku nasilja i psihičkoj i fizičkoj strukturi žrtve, no mnogobrojne žene – žrtve su izložene višekratnom i dugotrajnom nasilju, koje ostavlja teško otklonjive ili neotklonjive posljedice po samu žrtvu.

Kod nasilja u obitelji vrlo rijetko se radi o jednoj vrsti nasilja-samo psihičkom, samo fizičkom ili samo ekonomskom. Vrlo često se radi o kombinacijama sva tri oblika, a najčešće se radi o kombinaciji fizičkog i psihičkog nasilja. Iz dostavljenih podatak MUP-a za 2015. godinu o kaznenim djelima počinjenim među bliskim osobama, može se zaključiti da kaznena djela Prijetnja (1.312), Tjelesna ozljeda (474), Teška tjelesna ozljeda (105), Nametljivo ponašanje (66) te Silovanje (32) čine većinu od ukupnog broja počinjenih kaznenih djela nasilja među bliskim osobama (2.134 ili 96,5 % od ukupnog broja od 2.220 počinjenih KD) s muškarcima kao počiniteljima u 89,2  % slučajeva (1496 muškaraca počinitelja navedenih kaznenih djela na štetu njima bliskih žena).

  • Da li je došlo do povećanja ili smanjenja trenda nasilja nad ženama u proteklih par godina i u kojem postotku?

Dok tijekom 2015.g. bilježimo usporavanje kontinuiranog pada prekršajnih djela nasilja u obitelji, u usporedbi s prošlim godinama, bilježimo alarmantan preko 100 postotni trend porasta kako ukupnog broja kaznenih djela s elementima nasilja među bliskim osobama tako i preko 100 postotni porast broja žrtava, prvenstveno žena, dok je među počiniteljima te vrste nasilja 92 % muškaraca.

Iz prošlogodišnjeg Izvješća zabilježen trend o ‘brutalizaciji’ obiteljskog nasilja odnosno nasilja među bliskim odnosima, ne samo da je potvrđen već statistički podaci iz 2015. godine upozoravaju da ulazimo u zonu u kojoj će biti potrebno provesti ozbiljne i stručne analize uzroka ovakvog povećanja nasilja među bliskim osobama.

Iz iskustva svog rada i prakse, Pravobraniteljica ukazuje kako jedan od uzroka ovog povećanja može biti u lošim zakonskim rješenjima i njihovoj aljkavoj primjeni u praksi koji stoga nisu dali očekivane rezultate. S druge strane, činjenica je da su, kako kroz vrlo intenzivne javne kampanje tako i kroz brojne edukacije o važnosti prijave ove vrste nasilja, mehanizmi i načini suzbijanja postali bliži, razumljiviji i dostupniji građanima/kama pa samim tim i žrtvama nasilja, što je moguće uzrokovalo značajan porast prijava. Primjera radi, u odnosu na 2013. godinu, ukupan broj žrtava kaznenih djela među bliskim osobama u 2015. godini porastao je za nevjerojatnih 184 % (u 2013. bilo je ukupno 831 žrtava kaznenih djela među bliskim osobama).

STATISTIKA ZA 2015. godinu:

Zbog prekršaja počinjenog nasiljem u obitelji, policija je prekršajno prijavila 13.775 osoba, što je 1099 ili 7,4 % manje osoba prijavljenih u odnosu na 2014. godinu kada je ukupan broj prijavljenih osoba bio 14.874. Iako se pad broja prijavljenih osoba za obiteljsko nasilje blago usporava, može se ipak zaključiti kako od 2010. godine i dalje egzistira relativno stabilan i kontinuirani pad prijavljenih nasilnika/ca.

Prema spolnoj strukturi u 2015. godini ukupno je prekršajno prijavljenih počinitelja evidentirano 10.575 muškaraca (odnosno 1080 ili 9,2 % manje nego u 2014. – kada je prijavljenog bilo 11.655 muškaraca) i 3.200 žena (odnosno 19 ili 0,6 % manje nego u 2014 – kada je prijavljeno bilo 3.219 žena). Dakle, u 2015. godini za nasilje u obitelji prijavljeno je 77% muškaraca i 23% žene.

Iz analiziranih podataka MUP-a za 2015. godinu zabilježeno je ukupno 2.220 kaznenih djela  s elementima nasilja među bliskim osobama (što je za 100,5 % više nego u 2014. godini kada ih je bilo 1.107) u kojima je ukupno stradalo 2359 žrtava (što je opet za 104,2 % više žrtava nego u 2014. godini kada ih je bilo 1.155) od kojih su 1.752 žene (čak 112 % više nego lani), a 607 muškarci (85 % više nego lani).

Što se tiče počinitelja, od ukupnog broja od 1676 počinitelja nasilja među bliskim osobama, muškaraca je 1543 (92 %), a žena 133 (7,9 %). Kao što se vidi iz priloženih brojki, u svim kaznenim djelima među bliskim osobama po broju prednjače muškarci kao počinitelji naspram žena kao žrtava.

  • Da li se još uvijek događa da se žrtva procesuira kao i počinitelj (nap. ako je pružala verbalni otpor zlostavljaču)?

Nažalost problem dvostrukog procesuiranja žrtve i počinitelja kontinuirano je prisutan, a svakako se reflektira i na udio žena koje su prijavljene kao počiniteljice nasilja u obitelji.

Primjerice, ukoliko policija dolaskom na mjesto događaja zatekne supružnike u situaciji u kojoj žena ima tragove stezanja vrata i žali se da ju je suprug gušio, a ovaj ima ogrebotine po licu i vratu, dok oboje iskazuju da je jedno vrijeđalo drugo, valjalo bi donijeti logičan zaključak da se u ovom slučaju radilo o nužnoj obrani. Pri tome svakako valja uzeti u obzir i okolnosti u kojima bračni par živi (je li bilo ranijih nesuglasica, jesu li u postupku razvoda i/ili diobe bračne stečevine, čije je vlasništvo stan ili kuća u kojoj žive, konstitucija sudionika događaja), te nakon toga odlučiti je li potrebno privesti i zadržati oboje supružnika i je li uopće supruga odgovorna za ono što je učinila u obrani od napada. Čak i u slučaju da se dozvoli mogućnost da nije policija ta koja će odlučivati što je napad, a što nužna obrana, i prema toj ocjeni sastaviti tužbeni zahtjev, policija je ipak ta koja odlučuje koga će privesti, odrediti zadržavanje i privesti sucu za prekršaje. Nažalost, Pravobraniteljica je, provodeći ispitni postupak, često nailazila na situacije u kojima razlozi određivanja zadržavanja jasno i izričito propisani čl.137. Prekršajnog zakona uopće nisu navedeni, a iz samog predmeta je jasno da nisu ni postojali. U takvim slučajevima, radi se i o nezakonitom lišavanju slobode, za koje je odgovorna policija.

Kod nasilja u obitelji vrlo rijetko se radi o jednoj vrsti nasilja-samo psihičkom, samo fizičkom ili samo ekonomskom. Vrlo često se radi o kombinacijama sva tri oblika, a najčešće se radi o kombinaciji fizičkog i psihičkog nasilja. U takvim slučajevima ženama ne preostaje drugo nego da se pokušaju obraniti ili zaštititi napadnutu osobu (ako se radi o djetetu). Prilikom obrane, opće je poznato, može se desiti i da žrtva na neki način povrijedi napadača ili da mu, isprovocirana fizičkim napadom i psihičkim zlostavljanjem, uzvrati psovkom ili vrijeđanjem. U slučaju kad intervenira policija, evidentira da su povrijeđene obje osobe koje su sudjelovale u događaju, zaključi da se radi o međusobnom obiteljskom obračunu i prekršajno prijavi oba bračna druga, ne praveći razliku između obrane i napada. Potonje se prepušta sudu. U takvim pojedinačnim slučajevima Pravobraniteljica policiji upućuje pojedinačna upozorenja i preporuke kojima nastoji policijske službenike/ce upozoriti da bi u postupanju u slučajevima obiteljskog nasilja trebali primijeniti rodno-senzibilan pristup. To bi značilo drugačiju, svestraniju procjenu događaja te participacije sudionika/ca istog.

Prema rezultatima globalnog istraživanja provedenog od Svjetske zdravstvene organizacije (WHO – World Health Organization) 2013.g., trećina žena u svijetu su žrtve obiteljskog nasilja. Zbog toga je čelnica WHO-a, Margaret Chan, nazvala obiteljsko nasilje “globalnim zdravstvenim problemom epidemijskih proporcija”. Navedeno istraživanje pokazalo je da je partnersko nasilje najčešći oblik nasilja nad ženama koji pogađa 30% žena diljem svijeta.

Prema podacima za 2013.g. čak 43,2% osoba prijavljenih za počinjenje nasilja u obitelji bile su žene iz čega se tada moglo zaključiti kako su u Republici Hrvatskoj žene nasilnije nego u ostatku svijeta, barem kad se pogledaju prezentirani podaci. Međutim, radom po pojedinačnim pritužbama te provedenim ispitnim postupkom, Pravobraniteljica je ustanovila kako bi uzrok povećanom broju prijava žena radi obiteljskog nasilja mogao biti složeniji nego što izgleda. Naime, evidentno je da su obiteljski nasilnici ipak u natpolovičnoj većini muškarci, te da su isti nasilni prema svojoj supruzi, izvanbračnoj ili bračnoj, te djetetu.

  • Gdje vidite nedostatke i što bi se po vašem mišljenju trebalo promijeniti  ili implementirati kako bi se učinkovitije pomoglo ženama žrtvama nasilja?
  • Osigurati dostatna sredstva za kontinuirano financiranje skloništa za žrtve obiteljskog nasilja,
  • Kontinuirano educirati policijske službenike/ce o rodnoj i spolnoj ravnopravnosti i obiteljskom nasilju, međunarodnim standardima, deklaracijama i konvencijama te pravilnoj primjeni Protokola o zaštiti od nasilja u obitelji, Zakona o zaštiti od obiteljskog nasilja i Prekršajnog zakona kao i ostalog relevantnog zakonodavstva;
  • Nastaviti s izdvajanjem sredstava za provođenje psiho-socijalnog tretmana nad nasilnicima u obitelji, s tim da sredstva treba značajno povećati, sustav, raspodjele sredstava unaprijediti, a mrežu pružatelja psiho-socijalne pomoći pojačati;
  • Potrebno je, također, nastaviti kontinuirano educirati radnike/ce centara za socijalnu skrb o potrebi senzibiliziranog pristupa i pružanja cjelovite pomoći žrtvama nasilja – od prijave policiji svakog nasilja, ponude za smještaj u sigurnu kuću, preko rada sa žrtvom (žrtvama) u cilju pružanja psihološke i druge pomoći do povezivanja žrtve sa HZZ-om radi pronalaska posla ili uključivanja u neki od programa zapošljavanja žrtava nasilja;
  • Kontinuirano djelovati na osvješćivanju društva o tome da obiteljsko nasilje nije privatna stvar, nego kazneno/prekršajno djelo te da čim postoji sumnja na takvo što, treba reagirati pozivom policiji;
  • Osigurati edukaciju državnih odvjetništava i pravosuđa (sudaca) o međunarodnim standardima progona i suđenja za seksualno i obiteljsko nasilje;
  • Osigurati među-resornu suradnju i koordinaciju svih službi i nadležnih institucija kao i jedinstven ustroj baze podataka o žrtvama i počiniteljima obiteljskog nasilja, a radi lakšeg praćenja recidivista;
  • Usvajanje i prihvaćanje „nulte tolerancije“ prema nasilju u obitelji od strane sudaca/sutkinja prekršajnih sudova te razumijevanje da je obiteljsko nasilje izraz nastojanja da se nad partnericom i drugim članovima obitelji uspostavi moć i kontrola;
  • Sustavno provoditi edukaciju sudaca/sutkinja prekršajnih sudova u okviru koje bi se provodila neophodna senzibilizacija prema žrtvama nasilja u obitelji;
  • Uvesti zakonodavne promjene, i to u Kazneni zakon i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način da u smislu navedenih zakona obitelj čine i osobe (žrtve i počinitelji partnerskog nasilja) koje nikada nisu živjele zajedno, ali jesu ili su bile u intimnoj vezi.

Pravobraniteljica predlaže Hrvatskom saboru da što prije pokrene postupak ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kako bi se u Republici Hrvatskoj izradio sveobuhvatni okvir, politike i mjere za zaštitu i pomoć svim žrtvama nasilja nad ženama, uključujući i žene u partnerskim vezama.

  • Što bi zapravo žrtva nasilja trebala poduzeti kako bi se adekvatno zaštitila od zlostavljača?

Prije svega treba osnažiti žene žrtve i osvijestiti ih da prepoznaju nasilje (posebice pojedine oblike nasilja kao što su psihološko i ekonomsko) a zatim i da ga prijave. Međutim preduvjet za to je stvaranje povjerenja u sustav. Naime ukoliko žrtve same ne vjeruju da im se može pomoći, teško je očekivati da će se i obratiti za pomoć te zbog toga zasigurno postoji i „tamna brojka“ obiteljskog nasilja – nasilje koje se nikada ne prijavljuje pa se stoga niti ne može sankcionirati. Time se šalje loša poruka žrtvama.

Nadalje žrtve bi trebale žurno i odmah prijavljivati nasilje – dakle odmah nakon što se ono dogodi već po prvi puta trebalo bi ga prijaviti. Međutim praksa pokazuje da žrtve trpe nasilje dugi vremenski period prije nego ga prijave, a smatrajući kako će se nasilnik promijeniti što se gotovo nikad ne dogodi već nasilje postaje sve veće i brutalnije.

Žrtve bi svakako trebale ustrajati u svojoj odluci da ne toleriraju nasilje, da to nije „način iskazivanja ljubavi“ te bi trebale biti ustrajne u svojoj odluci da napuste zlostavljača, a  sustav bi im u tome trebao dati punu podršku, prvenstveno kroz osiguravanje boravka u sigurnim kućama, kroz psihosocijalnu podršku u CZSS ali i kroz financijsku potporu.

Razgovarala: Ana Mišić

 

Oglas

Komentiraj

komentari

1 komentar

  1. buy cialis

    Partnersko nasilje je najčešći oblik nasilja nad ženama koji pogađa 30% žena diljem svijeta – Sretna mama