Pažnja, tantrum zona!

Izljevi bijesa. Obično se javljaju između prve i treće godine djetetova života. Tako je tantrum definiran na većini obiteljskih ili life style portala. Razlog? Izljevi bijesa, koji su često rezultat nezadovoljstva svijetom. Hm?! Osobno mislim da svi mi imamo tantrume. Ne bi se složila da je to karakteristično malom djetetu, niti bi ih ograničila samo na taj uzrast. Eto recimo, moj muž. Ima ih kod svake bolje nogometne ili rukometne utakmice. Da ga sažmete u tijelo jednogodišnjeg djeteta, uopće se ne bi razlikovao od njega. Urlici, bacanje jastuka po sobi, čupanje kose, lupanje nogama po podu. Sasvim tipičan tantrum. Kao da gledate dijete u trgovini igračaka koje nije dobilo željenu lutku. Čak se ponekad i baci na pod i uhvati glavu, kao da je želi skinuti sa ramena. Moja susjeda također često ima tantrume. Sigurna sam da bi joj i Luciano Pavarotti pozavidio na jačini glasa dok neartikulirano urla na dijete, koje bar jednom dnevno zapacka njenu savršeno uglancanu komodu. Moja mater je najgore tantrume proživljavala u klimakteriju. Dvije godine smo izbjegavali bilo kakvu komunikaciju ili kontakt sa spomenutom.

„Mama, da operem suđe?“, upitam.„Ako želiš oprati suđe, onda se ustani i operi! Koji drek me svaku sekundu neku glupost pitaš!? Da ga želiš oprati, ustala bi i oprala ga, a ne gnjavila me svakih 5 sekundi nekim idiotskim pitanjem! Da, operi prokleto suđe prije nego se ucrvi!“ – zaurla ko skotna kobila u trudovima. U tom razdoblju je i odlučila da će prestati pušiti. Klimakterij + odvikavanje od nikotina = tantrumi svakih 3 – 5 minuta, onako i onda kao kada pravog kronera obično puca kriza. Jednom joj je otac, dok ju je tapšao po leđima u navali njenog jada, bijesa i histeričnog ridanja uz nekoliko litara suza, zalijepio na leđa ceduljicu „Pazi oštra kuja!“ Tako je otišla do dućana. Vrativši se, bez teksta se zatvorila u sobu i čmrljila u njoj ostatak dana. Sutradan je ocu na poslovnom sastanku iz aktovke istrčao gušter. Muški su se isprolijevali kavama od šoka, a žene su skakale po stolicama vrišteći i zadižući suknje. Taj dan je mater bila dobre volje. Nakon tri dana, kupili smo joj šteku cigareta i zamolili je da puši, sa napomenom da ćemo svi mi raditi samo za njene cigarete, ako treba. Tantrumi su trajali još neko vrijeme, onda su se smanjili. No nikada u potpunosti. Otac je tu imao zaista veliku ulogu.

Mislim da mi žene u stvari imamo tantrume u savršeno pravilnim vremenskim razmacima. Stalno. Znači svakodnevno, bez iznimke. Malo pojačane u pubertetu, još malo pojačane u PMS-u, o klimakteriju već jesmo. Tada obično kulminiraju. Mojoj sestri u pubertetu nisi smio pokazati mali prst. „Zašto mi to pokazuješ? Što to znači? Ideš mi na živce! Mamaaaaaaa, pokazuje mi maliiii prrrrst!!!!“ Pred mjesečnicu je bila ili najotrovnija zmija, il’ ranjeno jagnješce. Najčešće sam je našla u krevetu, okruženu sa stotinjak zgužvanih maramica, crvenim nosom i naotečenim očima uz jecaje:“ Ja znam da sam groznaaaaaaaaaaaaaa, al’ ne mogu si pomoćiiiiiiiiiiiiii! Voliš li me takvuuuuuuuuuu???“ Nitko je tog dana, do tog trenutka nije ni vidio. Što je izazvalo to stanje, osim rebalansa hormona ili nekog nepoznatog kemijskog procesa u mozgu, nitko ne zna.

Ja. Imam tantrume nekoliko puta dnevno. Prvo ujutro kada me mali probudi. Nisam jutarnji tip, a mali u 7 ujutro već baca iz svog krevetića plišance po meni. Iskočim iz kreveta k’o čigra i zaletim se u wc, samo da se ne izurlam na to nedužno biće. Onda me uhvati dok ga hranim. Dok me gleda onim nevinim očima i hračka k’o ljama sve što mu strpam u usta, uz najšarmantniji osmijeh koji može složiti na lice. Obično onu plastičnu zdjelicu opizdeknem u sudoper, tako da kasnije još imam štogod za počistiti. Ono, da si olakšam život. Pa onda dok trčim za njim po stanu, pa dok ga uspavljujem, a njemu se nebi i tako cijeli dan, svaki dan. Muž mi izaziva najžešće tantrume. U stvari se divim samoj sebi što ne gulim neku doživotnu kaznu u zatvoru sasvim zatvorenog tipa.

Kažu da je najbolji lijek za tantrume ignoriranje. I tu griješe. Kad moj suprug ignorira moje tantrume, ja još jače poludim. Onda sam u stanju imati tantrum u trajanju od tri dana. Trodnevni tantrum. U stvari, ja sam školski primjerak za tempet tantrum, no bez sigurnog ishoda ili znane terapije. Jednom mi je kolega rekao da bi na mojim vratima ureda trebalo pisati – PAŽNJA, TANTRUM ZONA! – i da bi valjalo ljude onom pločicom upozoriti i da grizem.

No vratimo se na mog oca. On je u stvari pionir otkrivanja i uzroka i liječenja tantruma. S vremenom je shvatio da je uzrok maminog nezadovoljstva manjak estrogena, o čemu je čitao u jednom medicinskom časopisu, dok je čekao čeličnu ruku dvometarske zubarke, da mu iščupa umnjak. Otišao je ustima punih tufera i krvi u apoteku, kupio joj Estrofem i živjeli su sretno do kraja života. Također, shvatio je da kruh namazan masti, po kojem su naslagani kolutovi luka i posipan sa malo soli, pruža nevjerojatnu terapiju ženi u klimakteriju. Kasnije su se još javili neki sitni problemi sa debljinom i nekim novim tantrumima, no to je regulirano povećanjem unosa nikotina u organizam. Uglavnom, otac se uspio izboriti sa njenim tantrumima na sasvim nekonvencionalan način. Tu je ubio teoriju mog muža da se tantrumi kod žena obično liječe seksom, kad već ignoriranje ne pomaže. Zaista ne znam odakle mu ta ideja, jer je jednom usred mog tantruma predložio tako nešto i skoro ostao bez bitnog organa za taj intimni čin.

Svjesna čestih tantruma, odlučih se na tjelesno pražnjenje psihe. Obučem trenirku i krenem na trčanje. Nakon 100 m osjetim užasnu bol u kuku, te se uz tantrum izazvan frustriranošću što ne mogu ni to napraviti kak’ se spada, vratim histerična kući. I nekoliko dana kasnije, redovito me peru tantrumi. Ne mogu se sagnuti, ne mogu spavati na lijevom boku, ne mogu dijete primiti da me ne presječe kroz tu nogu uzduž i poprijeko i sad vi meni recite, može li čovjek bez tantruma ostati normalan. Ja ih naprosto trebam. I zato, nemojte osuđivati nevinu dječicu koja bi vam htjela reći što žele, a ne znaju još kako. Tantrumi nas oslobađaju, tantrumi su zakon! Za one koji ih se boje ili užasavaju, uvijek možemo u susjednoj graviraoni napraviti natpis za naša vrata – PAZI, TANTRUM ZONA! Ili nešto poput one ceduljice mog oca.

Tihana Kunštek

Komentiraj

komentari