Ponosna budala i njena zgoda mala

Neki dan mi kaže frendica da sam totalni bedak. Toliko stvari poklanjam, nikad ne prodajem. Pa sam joj ispričala u stvari zašto i kako je u meni krenuo taj poriv da darujem onome tko nema.

Svojeg prvog sina sam rodila poratne 1995. godine. Svi smo se oporavljali od štete koju nam je nanio taj besmisleni rat. Mater mi je kupila predivna, sedefasta Peg Perego kolica, sa uzorkom plavih, crvenih i žutih mašnica. Tada za 150 eura. Baš onako unisex. Taj novac je tada bio velik izdatak bilo kojoj obitelji, no baka se isprsila za svoje prvo unuče. Kada mi sljedeće godine više nisu bila potrebna, odlučila sam ih prodati. Mladi gospodin je prohodao i više se nije htio vozati, a ovaj koji je došao iza njega mi nije silazio sa sisa i ruku. A i trebao mi je tada taj novac. Podstanarstvo, dvoje male djece, nikakav porodiljni. I tako, stavim oglas u Plavi oglasnik, tada jedini koji se time bavio, ostavim svoj broj i čekam. Cijena 70 eura. Kolica kao nova, možda 20-tak puta korištena. I taj novac je tada bio “nešto”, a kamoli ne 150 eura. Nakon dva dana javi se ženica da bi došla po njih. I tako, dođe ona. Frizura na tri nivoa, nokti njegovani, ruke nježne, ona sva pufasta i mirisna. Na svakoj ruci po nekoliko velikih zlatnih prstena. Debela, zlatna ogrlica oko vrata.

“Dam vam 50 eura!”, odbrusi mi bahato, ogledavajući se po mom malom, podstanarskom stanu, sa gađenjem gledajući hrpetinu raznih igračaka razbacanih po cijelom boravku i tetrama koje se suše na radijatoru.

“Gospođo, navela sam cijenu u oglasu i naglasila sam Vam je kad ste zvali”, mirno joj kažem.

“Draga moja, nitko Vam danas nema toliko para za ružna i rabljena dječja kolica. Imate sreće da sam Vas ja uopće nazvala”, sa prijezirnim smiješkom mi se obrati.

“Neka. Onda će čekati sutra!”, odbrusim joj i ona nafuljeno izađe. Na odlasku se okrene i kaže: “Osim što ste jadna, još ste i glupa!” i ode.

Ne. Nije me uopće povrijedila. U tom trenu sam shvatila koliko je ona jadna i siromašna. Stornirala sam oglas i predala novi. Poklanjam dječja kolica majci sa troje ili više djece. Prizanjem rodne listove kao dokaz. Eto, onako iz inata. Sutradan mi je na vrata pozvonila ženica sa trbuhom do zuba. Ispucalih ruku i upalog pogleda. Na stol mi je rasula 6 rodnih listova. U kolica sam joj stavila pola paketa pelena, vrećicu robice i proklete tetre koje sam poskidala sa radijatora, a ona je iz moga stana izašla u rikverc, klanjajući se i zahvaljujući se meni i Bogu i ne znam kome sve još. Kada sam zatvorila vrata, sjela sam na pod i rasplakala se kao zadnja koza. Voljela sam ta kolica. ‘Ošlo mojih 70 eura. Ubila me njena reakcija i  zahvalnost. Nisam sigurna u stvari zašto. Ali dušu sam isplakala. No to je bio taj momenat kada sam odučila da ću prodati samo kada ću zaista morati. I da, koliko god sam ostala bez kolica i bez novaca, nakon što sam se izridala, osjećala sam se baš dobro.

Božić dolazi. Znam da ne mogu pomoći cijelome svijetu, no mogu nečiji svijet bar na trenutak učiniti boljim. Nisam osoba koja materijano ima puno. Ali imam toliko puno i toliko toga u stvari mogu podijeliti s drugima. Živim sa svoja četiri muškarca u naša četiri zida. Nismo gladni, toplo nam je, volimo se. U prijevodu, još se nismo poubijali, jer Božić dolazi. Neću moći odvojiti od plaće baš novaca za neke skupe poklone, no naučili smo biti skromni i sa sitnicama. Radije ću svojoj staroj i bolesnoj susjedi odnijeti sarme i kolača. Jučer sam joj odnijela jednu krvavicu jer sam ih nekoliko dobila. Kao da sam joj zlatnu polugu donijela. Njoj se ne bi toliko razveselila. Pozvati ću gospođu koja živi blizu mene, godinama bez struje da mi psu podreže nokte, pa joj u znak zahvalnosti dati toplog gulaša i skuhati malo vina sa medom i cimetom. Darovati ću svoje slobodno vrijeme da nekome poželim svako dobro ili mu napišem nešto posebno i lijepo. To je ono što bez problema mogu i znam da će nekome puno značiti.

Šećem neki dan gradom i razmišljam kako bi bilo lijepo nekoga onako iznebuha iznenaditi. Kao sa onih Youtube filmića, kad netko beskućniku donese sendvič i toplu kavu, a ovaj se raspameti od sreće, izgrle se i svi cendramo. Vjerujem da je divan osjećaj pomoći i sasvim nepoznatoj duši. U Pothodniku danima na onom hladnom podu sjedi čovjek bez obje noge. Ispred njega uvijek kapa i ispružena ruka. Prođem jedan dan pored njega i ne skupim snage pitati ga išta, a češe me. Ne znam da li je gladan, žedan ili mu treba novac za lijekove. Prođem i drugi dan. I treći. Četvrti se ipak okuražim. Čovjek nema noge, sigurno se neće ustati i namlatiti me.

“Ispričavam se. Ja Vam ne želim dati novac. Nadam se da to razumijete. Ali želim da mi kažete što želite da Vam darujem za Božić, pa ako ću moći, potruditi ću se to Vam i ispuniti i na Božić donijeti. Deku, jaknu, hranu, kavu, štogod!”, ispušem iz sebe u jednom dahu.

Pogleda me i nasmiješi mi se širokim osmijehom: “Želim da ja mogu darivati druge, a ne da drugi daruju mene!”

 I tako je gospodin ostao i bez para i bez božićnog dara. No znam da je bar na tren osjetio da je nekome bitan. A ja. Ja razmišljam zašto su neke želje toliko daleke i gdje bih našla Aladinovu čarobnu svijetiljku sa onim dobroćudnim duhom. Mada znam. Svatko je nosi u svojoj duši. Vjerujem da će i on naći svoju.

Tihana Kunštek

Komentiraj

komentari