Kad govorimo o povjerenju svi misle da je sve jasno, vjerujemo si međusobno i vjerujemo da nitko ne radi na našu štetu. Barem kad su u pitanju bliski odnosi.
Povjerenje je uvijek ključno u bilo kojim odnosima. Partnerskim, obiteljskim, ali i često zaboravljamo na povjerenje između roditelja i djeteta. Pritom se uvijek fokusiramo na to da dijete nama vjeruje, ali koliko mi vjerujemo djeci? Zapitate li se to ikad? Vjerujem li ja svojem djetetu, njegovom instinktu, njegovim potrebama, njegovoj sposobnosti da mi (po)kaže svoje potrebe i da sam ja tu za njega kako bi u odnosu sa mnom ono moglo zadovoljiti svoje potrebe.
Ponekad roditelji odu u drugu krajnost i uvjereni su da dijete uvijek ima neke loše namjere, odnosno ne vjeruju da dijete sadi za sebe, da samo želi zadovoljiti neku svoju potrebu (najčešće roditelji imaju problem sa zadovoljavanjem potrebe za zabavom). Iza svakog postupka je „on to meni namjerno radi, namjerno me sad ljuti, ne želi pospremiti igračke samo zato što sam mu ja to rekla…“. Kako bi vama bilo kad bi sve što činite vaš partner gledao s dozom nepovjerenja, kad bi gledao što ćete i kad ćete nešto krivo napraviti i pritom misli da su sve pogreške namjerno napravljene da njega/nju naljute? Jako loše, pretpostavljam. Djeci je još gore, Jesper Juul govori da djeca jesu otpornija kod takvog ponašanja, ali da ona izgube osjećaj vlastite vrijednosti i osjećaj da roditeljima obogaćuju život. Nadalje, govori da je po staroj paradigmi povjerenje značilo isto što i očekivanje roditelja da njihova djeca funkcioniraju onako kako i kad to oni žele. Od djece se očekivalo da budu poslušna, a ako to nisu bila prestalo im se vjerovati. Neki roditelji su i dalje zaglibili u toj staroj paradigmi.
Nova bi bila da djecu ne pokušavamo dovesti u položaj da poslušnošću zaslužuju naše povjerenje. Trudimo se bezuvjetno im vjerovati, a pritom im poručujemo: vjerujem da ćeš se maksimalno potruditi surađivati i biti važan član naše obitelji, zamolit ću te za objašnjenje i pomoć, kaže Juul.
I to je ključno, ne moraju djeca biti poslušna da bismo vjerovali u njihove najbolje namjere. Ne moraju biti onakva kakvima smo zamislili da budu. Možemo ih pitati što, kada i kako žele, što su željeli kad su napravili nešto, što je bilo u pozadini nekog postupka. Dijete će vam vrlo rado to i objasniti.
Zato, idući put kad dijete nakon sto opomena ipak prolije mlijeko (ili bilo što drugo), pitajte ga ili pak sebe, što je time htjelo postići. Najčešće je tu u pitanju potreba za dokazivanjem svojih sposobnosti, pokušaji samostalnosti u obliku „Gle, mama, uspio sam sam natočiti čašu mlijeka!“, a ako ipak nije uspjelo i ako naleti na vaš izljev bijesa jer je prolilo mlijeko – neće više to pokušati. Time mu oduzimate želju za učenjem, potrebu za vježbom samostalnosti i učenjem sposobnosti. Ono što možete je sve preokrenuti na odgovornost – što se prolilo, sada ćemo obrisati. Nakon toga, pokušajte naći način na koji će dijete na siguran način vježbati svoje vještine, npr. vani s plastičnom bocom vode. Pokažite mu sve što treba napraviti na sigurnom mjestu, pa neka ono uči, vježba i raste u ljubavi i podržavajućem odnosu.
Za više inspiracije pročitajte Kako biti vođa vučjeg čopora Jespera Juula.
Tekst: Iva Zaimović, mag. socijalne pedagogije
