Vjerujete li u sudbinu? Prije u karmu? Mislite li da smo svi na ovoj Zemlji nekako vezani i imamo dodijeljen neki zadatak ili smo samo slučajno ovdje? Vjerujete li u slučajnosti? Svi si često postavljamo slična pitanja, a životne situacije nam daju odgovore. Onako kako si ih sami tumačimo.
Ponekad je mislila da ima opsesivno kompulzivni sindrom. No znala je da su vjerojatno samo samoća i živci u pitanju. Ili glupe navike. Stan je uvijek bio besprijekorno čist. Pogotovo otkad je sama. Nije lako prekinuti desetogodišnju vezu, bez obzira što u njoj nikada nije bilo djece, ni nekog prevelikog uzbuđenja. Neke police su ostale sasvim prazne i nikako da nađe nešto što bi bilo baš dobro staviti tu. Bol je prošla, no osjećaj odbačenosti i samoće traje predugo. No, odgovara joj. Samoća. Nitko ne vidi da pati. Nakon svega dobroga i onog lošeg, naprosto joj odgovara ovaj mir i tišina doma. Fotografije. Možda bi stare fotografije mogle stajati tu. No većina ih je sa njime ili nekime tko je veže uz njega. Ne, neće ići to sa fotgrafijama. Možda bi mogla pozvati koju prijateljicu da ovo ljeto provede sa njom. Negdje na plavom Jadranu, nekom zabitom mjestu, na nekom malom otoku. No, toliko se zbog njega udaljila od svih, da se već mjesecima pita, zašto je bila toliko sebična i neobazriva prema nekima, koji su je u nekim trenutcima trebali, kao što sad ona nekoga treba. Primijeti na regalu tanak sloj prašine, pa uzme krpu i krene brisati. Istovremeno krenu i suze. Ne zbog toga što je sama, već zbog toga što to nitko nije primijetio, ni uzeo kao neku tragediju. Trebala joj je sada prijateljica koja će je i žaliti i saslušati. Da, baš joj je to trebalo. Da se ispred nekoga otvori, isplače, da vidi da je nekome stalo do njenih osjećaja. Baci krpu u kut sobe i odluči da neće prašinu čistiti češće od jednom tjedno. Neće obrisati packe sa staklenog stola, koje je slučajno ostavila dok je dizala srcedrapajuću, cendravu knjigu. Neće čak ni svaku večer oprati posuđe za sobom, ostaviti ga će za ujutro. Odlučila je da više neće biti rob svojih navika, jer je i ova veza zadnje dvije godina bila upravo to. Samo tužna navika.
Sutradan ujutro, suđe je ostalo stajati u sudoperu. Odjenula je izazovnu haljinu, cipele na petu, nabacila samo lagan vihor nježne šminke, kapnula dvije kapi najboljeg parfema i svježa se otisnula u ured. Srce je i dalje prazno, no duša se polako počela puniti nadom. Nadom da će skoro preboljeti. Lagano hodajući prema autobusnoj stanici, udisala je svjež proljetni zrak. U misli joj dođe činjenica da godinama hoda lijevom stranom ulice. Prijeđe na drugu stranu. Nakon trominutne nelagode, vrati se na lijevu. U autobusu je bilo zagušljivo i ona požali što nije bar danas na posao otišla taxijem. U uredu prva Ana primijeti promjenu. Nasmiješi joj se značajno i upita: „Jesi možda danas za kavu?“
Renata i Ana su na pauzi sjele u obližnji kafić i čavrljale neobavezno o svemu. U jednom trenu Ana kaže:“ Renči, znam da ti je teško. Zašto si tako zatvorena kao školjka? Ponekad mislim da te to i koštalo ove veze. I molim te, nemoj se sada naljutiti na mene. Trebam te i znam da i ti trebaš mene. Previše smo se udaljile. Moja djeca često pitaju za tebe. Molim te, dođi u petak navečer do nas. Bar na kratko.“ Renata je obećala da će doći, mada joj se i dalje nije išlo među ljude.
Kod Ane je bilo veselo. Anini klinci su joj se zaista obradovali. Ali zaista. U tolikoj mjeri da su poklone neraspakirane pobacali na krevet i potrčali joj u čvrst zagrljaj. U tom trenu je shvatila koliko je griješila. Godinama je stvarala neki svoj nedodirljiv svijet. Samo za njega i nju. Podigla je zidove oko tog svijeta, a vanjskim se šetala u metalnom oklopu. Sama sebe je uvjerila da je ljubav koju prima od njega dovoljna i da je to sve što joj treba. Naravno, mislila je da je to ono, što i njemu treba. Griješila je. Sputan, ograničen, kontroliranih osjećaja, ugušen u njenim nastojanjima da sve bude savršeno i samo njihovo, otišao je. Čak ni vapaj da mu udovolji sa djecom, više nije bio dovoljan.
Gledajući Anine klince, krene sama sebi postavljati pitanja. Zašto ja sebe smatram nedovoljno dobrom da budem majka? Zato jer sam presebična. Odmah krenu i odgovori. Ana je pogleda i pročita joj misli. „I ja sam tako razmišljala. Kad sam ostala trudna, isplakala sam more suza, dok je Siniša bio najsretniji muškarac na svijetu. Kad se Korina rodila, sve što sam mislila, više nije bilo tako. Dijete te promijeni, probudi u tebi najplemenitije osjećaje. Ne brini, biti će sve ok. Niti je on jedini na svijetu, niti je ikada kasno za išta. Volim te, ne budi tužna“, Ana je štipne za obraz. Baš kao nekada kad su bile mlađe i kad su tulumarile i navlačile muškarce za nos. Ana je ostala vedra i uvijek optimistična, Renata je utonula u neki svoj čudan svijet. U tom trenu, Renata je odlučila da mora poraditi na svojoj nutrini. Mora posložiti kockice u glavi, mora promijeniti nešto.
Sutradan je opet prešla na desnu stranu ulice. Odlučila je izliječiti glupe, stare navike. Sva izbezumljena, uporno gledajući preko ceste poznate bandere i nogostupe, osjeti udarac, zatetura i poklekne. Nečija čvrsta ruka je uhvati da ne padne. O Bože, koje oči i koji osmijeh! Pomisli istog trena dok je ugledala lice nepoznatog, ali nevjerojatno zgodnog muškarca. „Isuse, oprostite!“, izusti u jednom dahu. „Ne znam što mi je jutros“, prošapta nelagodno. Zabavljen situacijom i ne skinuvši osmijeh s lica, on joj odgovori: „Ili ste loše spavali ili sam Vam suđen za jutarnju kavu!“ „Joj hvala, žurim na posao. Drugi puta!“, izusti ona sva crvena u licu. „Oprostite još jednom!“
Koncentacija na poslu nula. Zgodnjikav muškarac nikako joj izaći iz misli. Tako ti je to Renata kad ne hodaš svojom stranom ulice. Danima je mislila na njega, pogledavala desnu stranu ulice, no više ga nije sretala. Vjerojatno je u kvartu bio slučajno. Prošli su mjeseci. Rano ljeto je okupalo naselje. Nedjelja je. Renata već neko vrijeme nije rob svojih starih navika i ponosna je na to. Nedjeljom sa frendicama ispija kavu u kvartu i ne žuri točno u jedan sa ručkom na stolu. Ovu nedjelju je kavicu ispijala sama, jer su se cure lagano razbježale na godišnji.
„Mislim da ste mi ostali dužni kavu!“, začuje ugodan bariton. Spusti sunčane naočale i zagleda se u muškarca kojem je prije par mjeseci skoro izbila želudac i još nekoliko okolnih organa. Njegov osmijeh izbije svaku sumnju i razlog da ga otjera svojim pogledom, pa mu se osmjehne i ponudi stolicu do svoje.
Budilica raspara rani jutarni zrak. Zašto – pomisli ona – pa subota je. Otvori jedno oko i ugleda policu regala punu figurica od Kinder jaja. On je zagrli onako toplu i snenu i promrmlja: „Ne moramo danas gledati taj izalazak sunca ako ne želiš“. „Želim!“, drekne ona i skoči iz kreveta. „Želim! A onda želim da me voliš i poljubiš!“, nasmije mu se. On se ustane, zaogrne je dekom i poljubi. „Nema šanse, nisi na redu!“, pomiluje joj obli trbuščić i poljubi je ispod pupka. Ona se presretno nasmije i pomisli – „Da! To je bila oduvijek prava strana ulice!“
Napisala: Tihana Kunštek
