Princeza sa psećom ogrlicom

Ne još tako davno, kada smo na ulici ugledali momka, natapirane šarene kose, ušiljene na vrhovima, ušiju izbušenih k’o redenikom za municiju i načičkanih raznim šarafima i zihericama, tetoviranog od nožnog palca do adamove jabučice, samo smo spuštali glave, da nam se pogledi slučajno ne sretnu. Jer mater nam je pričala kako su zli ti ružni momci. Kako imaju feler u glavi, jer nitko normalan ne može to načiniti od svoga tijela. Kako se čim padne mrak, drogiraju po pothodnicima, parkovima i stadionima. Kako siluju plahe djevojčice koje se iza 10 sati navečer vraćaju iz kina kući. I tako je pola mog odrastanja prošlo u vjerovanju kako su te osobe od samog Sotone poslane na Zemlju, da siju tugu, čemer, strah i jad među nejako stanovništvo ove planete.

Kao tinejdžerica sam zaista izbjegavala takve momke. Valjda zbog tog nametnutog straha od svega što se razlikovalo od onoga što su mi roditelji utuvili u glavu da je normalno. Kada sam navršila 18, više nisam bila kod roditelja, preselila sam k dečku i osjetila dašak slobode vlastitog razmišljanja. Onda sam i sama postala majka. Zaposlila sam se, upoznala puno različitih mlađih i starijih ljudi i napokon krenula stvarati svoju sliku o svijetu i ljudima, utkanu vlastitim iskustvom. Upoznala sam i nekoliko onakvih, nešto više opisanih i da, imali su ono nešto u sebi od čega ti se diže kosa na glavi. Svoj stav i karakter. I bili su tada poprilično bijesni ti išarani mladići. Bijesni zbog predrasuda. Bijesni zbog stigmatiziranja, samo zato jer su svoje stavove iscrtavali po tijelu, a nisu o tome pisali knjige. Uskoro sam shvatila kako je to samo običan revolt malog i neprimjetnog čovjeka, protiv svih autoriteta i tradicionalnih vrijednosti. Njihovo izražavanje je bilo samo nezadovoljstvo postojećim sistemom, te su tako prosvjedovali protiv moralnih normi društva. Danas to radimo paradama, mimohodima, a ponekad i Molotovljevim koktelima, a nekada su ovi momci to radili tako. Muzikom i skretanjem pažnje na sebe. I danas mi je sasvim jasna simbolika tih psećih ogrlica oko njihovog vrata. I zato danas živim tako da sve ono što od prve ne razumijem, nikada odmah u startu ne osuđujem.

Jučer prolazim onim svojim pothodnikom na Glavnom kolodvoru, kroz koji dva puta dnevno koračam. Kroz masu ljudskih glava, primijetim jednu sasvim neobičnu i dugo ne viđenu. Sa strane potpuno ćelavu, na vrhu sa desetak zašiljenih vrhova, poredanih u visoku „kokoticu“. No, život me naučio da više ne spuštam glavu, pa odlučim sa zanimanjem pogledati i sijaset tetovaži, koje su se već iz daljine dale primijetiti na gornjim dijelovima ruku i po ramenima. Primijetim da mu se usne miču, ugledam na njima prelijep osmijeh. Njegovi savršeno bijeli zubi i pune usne su nekome poklonile predivan osmijeh. Kako se gomila između stanjivala i rijedila, tako primijetim kako ga za lijevu ruku, drži jedna sasvim nježna i malena.

I ugledam je. Nju. Njegovu princezu. Nasmiješenu, duge tamne kose prepune ogromnih kovrča, tamnih, znatiželjnih očiju. U kosi srebrna tijara, kovrče je skoro cijelu zaklonile od pogleda. Haljinica sva pufasta i roza, sandalice srebrne, šljokičaste, nokti na malenim nožnim prstićima, svaki u drugoj boji. Prelijepa i tako ponosnog pogleda. A u njegovim očima sva ljubav svemira, dok gleda to malo, ljupko biće. I istog trena pomislim kako ljudski mozak zaista ne funkcionira onako kako mi to vjerojatno znamo, već kako ga natjeramo. Bez nje, on bi bio samo jedan buntovnik sa vlastitim razlogom. Uz nju je predivan otac, blagog pogleda i srca punog beskrajne ljubavi.

Pokušam ga zamisliti bez tih šiljaka na glavi i u bijeloj liječničkoj kuti. Povjerila bi mu život i zdravlje svog djeteta, bez i jedne sekunde razmišljanja. Eto kako funkcioniramo. Po onoj koju nas je mater naučila: „Ćerce, odijelo čini čovjeka!“

I dok prolaze kraj mene, čujem kako raspravljaju o neobičnim okusima sladoleda. O sladoledu s okusom lubenice ili Coca – cole. I zapazim da se sve češće okrećem za ljudima i tražim u njima istinsku ljepotu, a sve manje primjećujem one loše, nametnute nam šablonske osobine. Da li tražim, ili samo slučajno primjećujem, ne znam. Znam da su mi po ne znam koji puta sasvim obični prolaznici dokazali kako često griješimo, kada nekome namećemo svoja stajališta i razmišljanja. Koliko smo često sasvim u krivu. Pomislim kako bi svatko tko želi prezentirati obrazac o povijesti predrasuda prema drugom ljudskom biću, možda samo svaki dan trebao na deset minuta stati leđima okrenut  izlogu, a licem prema prolazu i promatrati ljude. Gledati, slušati, upijati detalje. I shvatiti koliko je nebitno svako njegovo mišljenje koje je napisao ispod nekog teksta, objave, fotografije, posta. Jer ovaj čovjek nije poslan od samog Sotone na Zemlju, on je nečiji Bog, nečiji otac. I ne, predrasuda nije vaš stav. Predrasuda je vaša trenutna emocija. Stav je nešto što ćete kreirati nakon shvaćanja da ste možda previše ponijeli emocijama. Bilo one pozitivne ili negativne. I bez obzira što Turgenjev kaže: „Beskorisno je čovjeku sa predrasudama dokazivati neopravdanost njegovih predrasuda.“, ja ću se i dalje boriti sama sa sobom da dokažem suprotno, jer ni jedna borba nikada nije bila uzaludna.

Tihana Kunštek

Midas

Komentiraj

komentari