Rješavanje problemske situacije sa socijalnom pedagoginjom Ivom

Persil

Opis problemske obiteljske situacije, slične jednoj na koju sam neki dan naišla:

Mama Petra dolazi u konflikt sa svojom dvogodišnjom kćeri Sarom u trenucima kad Sara počne razbacivati igračke (s kojima se taj tren nije igrala), a koje je Petra minutu prije pospremila. Kad Petra primijeti da se Sara zaigrala s nečim drugim, automatski pospremi ono što je zanemarila kako bi uspjela imati koliki – toliki red u dnevnom boravku. To su npr. puzzle koje je pospremila u kutiju, plišane igračke koje je stavila na policu, razbacane bojice pospremila u čašu i sl. To Sara odmah primijeti i počne histerično, u suzama, sve posloženo, bacati na pod. Nikakav razgovor ne pali, a mama je očajna jer se to stalno iznova ponavlja. Što učiniti?

Ovo je problem s kojim se mogu suočiti mnogi roditelji tako male, ali i veće djece. Možda najstresniju situaciju imaju oni roditelji koji imaju male životne prostore u kojima se djeca većinom igraju u dnevnom boravku. Tako im je dijete (djeca) na oku dok oni rade svoje, ali se i u minuti mogu doći poigrati s djetetom ili ga spriječiti da napravi neku nepodopštinu koja bi mogla biti opasna. To je razumljivo.

Ono što roditelji trebaju imati na umu je da je igra posao djeteta, da su igračke alati s kojima djeca rade, uče, razvijaju se, igraju uloge, razgovaraju s njima i slično. Znači pravi pravcati posao i ne bismo ih smjeli sprječavati u tome. No, isto tako, razbacane igračke po cijelom dnevnom boravku, posebice igračke s kojima se dijete trenutno ne igra, su trn u oku mnogim roditeljima. Kako i ne bi bili kad kvare sklad i mirnoću koju su donedavno imali živeći bez djeteta.

Roditelj s djetetom mora postići kompromis u skladu s djetetovom dobi, a suradnja je jedan od najučinkovitijih načina rješavanja moguće konfliktne situacije ili pak sukoba.

Histerično ponašanje djeteta je najbolje izbjeći, prevenirati, a to se može napraviti skladnom rutinom kao i posebno ograđenim prostorom koji dijete koristi za igru i dopušteno mu je ostaviti igračke kako želi – do određenog trenutka zajedničkog spremanja. Ako je dijete kod kuće, uz kombinaciju igranja vani, na dvorištu ako ga ima, ili u parkiću, dijete bi trebalo imati slobodu igranja i unutra, slobodu kreiranja vlastitog igrališta. Da biste ipak spriječili pravu bombu u kući, predlažem da izmjenjujete igračke koje su djetetu na raspolaganju na mjesečnoj bazi. Početkom mjeseca (ili neki drugi dogovoreni termin) zamijenite igračke s kojima se dijete vidljivo manje igra, s nekom novom igračkom (to ne treba biti zaista nešto novo, nego možda nešto što ste dobili kao poklon pa pospremili). Tako će djetetu igračke kao i igra biti raznovrsnija, a ako je igračaka manje, igra će biti kreativnija. Također, u nekom trenutku organizirajte zajedničko pospremanje gdje svaka igračka ima svoje mjesto. To može biti u periodu prije ručka i popodnevnog odmora ili kasnije na večer prije večere i večernje rutine prije spavanja. Neka pospremanje bude jedna vrsta igre – i igračke moraju na odmor/na spavanje, puno su radile danas, potreban im je odmor da sutra budu spremne za novi dan i slično. Neka to bude zabavna rutina, a ne mučenje jer dijete i kroz to uči brigu o svojim stvarima i higijeni životnog prostora.

Za kraj, zapamtite da su igračke djetetove, da si je ono u glavi organiziralo neki plan i program igranja za koji vi vjerojatno ne znate, da pospremanjem kad dijete nije spremno inkomodirate dijete i može doći do burnog odgovora na vaše pospremanje iako niste ništa loše mislili. Razgovor kad je dijete uznemireno nema nekog smisla, neće doći do dogovora, niti do željenog odgovora od strane djeteta. Tu su vam potrebne tehnike smirivanja (duboko disanje, brojanje unazad, stiskanje šaka…).

Glavna je prevencija rutina u kojoj dijete zna što može očekivati od vas i da je slobodno igrati se bez straha da će mu to netko početi micati iz vidokruga. Ako do toga dođe ili je već dolazilo, razgovarajte s djetetom, recite mu da niste ništa loše mislili i da ste pomislili da se više ne igra s time i da možete odložiti na mjesto. Pitajte dijete iz kojeg razloga je tako uznemireno, je li imalo neki plan za kasnije s tom igračkom, možete li se dogovoriti da ga igračka „čeka“ za kasnije na svom mjestu (tamo može na odmor ili na čajanku). Ispitajte što leži ispod histeričnog napadaja. Na kraju krajeva, vjerujem da biste i vi dosta burno reagirali kad bi vam netko na poslu, dok ste vi na pauzi, sve papire premjestio, vratio na „mjesto“ ili uzeo sa sobom. Isto tako, sjetite se kako je vama bilo kad ste bili maleni. Jeste li voljeli kad su vam roditelji stalno nešto spremali, tjerali vas na pospremanje i slično.

Nemojte zaboraviti da ste i vi jednom bili maleni!

Vaša Iva

PS. Imate li i vi neku situaciju ili problem koji nikako da riješite sa svojim djetetom, a rado biste željeli dobiti drugo mišljenje i savjet poput onog gore, slobodno komentirajte ili se javite na mail: sambolek.iva@gmail.com, a ja ću Vam odgovoriti u obliku članka u narednom periodu.

Iva Sambolek, mag.paed.soc.

Oglas

Komentiraj

komentari

Persil