Ružičasti oblak na šećernoj vati

Ne. Nikada neću saznati kakva bi anđele bila. Jer ne poznam dušu tvoju. Ostavila me ovdje. Očiju punih suza, prazih ruku, krvavog srca, iskrivljenog lica. Nikada neću znati bi li se sakrila iza mojih nogu ili bi prkosno zakoračila korak naprijed. Nikada neću znati da li bi voljela poriluk ili možda suhe smokve. Koliko bi obična ili neobična bila? Koja lutka ti je najdraža lutko, koji ti je omiljeni lik iz crtića, Švrćo moj? Poznam samo tvoje rumene usne i dugačke trepavice. Jedan pramen tamne kose i taj predivan šećerni miris. Nikada nisam čula kako dišeš, ni osjetila veću bol zbog toga.

Gledam njega kako spava. Dižem pogled u nebo, mada ne vjerujem u Boga. Ne, ne vjerujem. Ne vjerujem da netko toliko velik i uzvišen, može dozvoliti da bude toliko sitna, podla, mračna duša i oduzeti majci vlastito dijete. Toliko čekano i željeno dijete. Nevino, sasvim bijele i čiste duše. Za to nema apsolutno nikave isprike ili razloga. Nikakvog, ni najmanje suvislog objašnjenja. Ni na nebu, kao ni na zemlji. Zato znam da ne postoji. Postoji samo neka ravnoteža, neki ritam koji mora klapati, kako bi ostali mogli živjeti. A ti si mala moja valjda baš pogodila zupčanik tog instrumenta. Bila si univerzumu na krivom mjestu, u krivo vrijeme. No meni si i tada i sada stvarna. Odvratno bolna. Neprežaljena. Vjerojatno svemir ni ne zna da smo mogli biti, no ja znam. Jer u mom svemiru, ti si bila jezgra. Osjećala sam tvoje potrese, nemire, smiraje. Pa gledajući u nebo, pomislim: “Zašto gledam gore? Kome se obraćam? Tebi? Da li ti duša ovuda luta ili je sve što tvoje postoji, onih nekoliko centimetara kostiju u crnoj, vlažnoj zemlji?”

Suze mi krenu kapati niz lice. No ne zbog tebe srećo. Ti si na mirnom mjestu. Zbog ovoga što upravo čujem. Njegovo disanje. Mislim da je to najljepši zvuk koji sam ikada u životu čula. Zvuk kako moje dijete diše. I ponovno se vratim na onaj ritam. Sada imaš, sada nemaš. Sad je noć, sad je dan. Sada tiho, sad galama. Ona nije disala, ti sine dišeš. Tuga, suze, sreća, osmijeh. Ritam.

I eto, zaljubljena sam. Mada sam mislila da nakon svega više nikada neću biti. Zaljubljena sam beskrajno u tebe, moj predivni zlikovče. U tvoj osmijeh, te krupne, tamne oči. Tvoj maleni zagrljaj i ono – Mama, vojim te. Ne mogu te prestati gledati. Kada nisam kraj tebe, ne mogu prestati na tebe misliti. Nedostaješ mi uvijek. I toliko sam sretna što dišeš! Mislim da je to ono što zovu beskrajna i bezuvjetna ljubav.

Da. Nakon nevremena ponekad se rodi duga. Poput tebe sine. A ja? Ja poput običnog smrtnika učim dok sam živa. I sve što sam naučila u zadnjih pet godina, to je moje najvrijednije životno znanje.

Naučila sam biti sretnija. Uživati samo duboko dišući. Naučila sam da mogu preživjeti i genijalno funkcionirati iako ne spavam dnevno više od 5-6 sati. Naučila sam prenositi misli i osjećaje na papir. Ne zadržavati ih bolno u sebi. Ne mariti što drugi misle o meni. To je toliko nebitno. Zdravije jesti. Pametnije iskoristiti dan. Uživati u djeci, u onome što volim. Ne osvrtati se iza sebe, gledati naprijed. Naučila sam da je predivno trčati prirodom. Koliko samo trčanje opusti više, nego ležanje i gledanje dobrih filmova. Naučila sam kako je divan osjećaj reći prijateljici da je lijepa. Vidjeti sjaj i ponos u njenim očima. Kako se predivno osjećam kada nazovem mamu samo da joj kažem da je volim. Naučila sam da je tako lijepo imati dva velika, tamna oka i rep koji ti sretno maše. Da je blagoslov imati toliko različitih duša pod istim krovom. Da je svaka od njih jednako vrijedna. Da su sreća i tuga ritam naših života.

I danas kada palim svijeću na tom sivom, hladnom kamenu, čvrsto me drži njegova topla ruka. I osjećaj bogatstva i ponosa mi krene kroz vene teći. Jer ti si moj ružičasti oblak na šećernoj vati, a on je moj melem za oluje i strah. On je ovdje kad se ružičasti oblak naroguši u meni.

Sretan ti dan sjećanja moj anđele najljepši. Proslavi ga plešući i slaveći život, kakav god jest i koliko god da traje. A mi ćemo sjećanje na tebe svaki dan proći iznova. Jer što netko u srce utisne, više nitko ne zna izrezati. Volim te!

5.10. Dan sjećanja na bebe anđele )

Za princezu Lauru

Komentiraj

komentari