Gdje se sakrio majšal?

“Mama, imaš cice?”

“Imam sine”, odgovorim mu.

“A ima nuta mjeka?”

“Nema dušo. Bilo je nekada kad si bio jako mali. Sada više nema.”

“Jadne mamine cice, nemaju mjeka. Daj mama da jubim cice. Jadne cice.”

I tako istrpih atak na svoje poprsje. Zbunjeno i ukočeno sam sjedila, dok je on preko trenirke cmakao moje cice i vikao koliko su jadne.

Prošli tjedan provela sam 4 dana sama sa svojim dvoipolgodišnjim djetetom. Onako, danonoćno. Bez odlaska na posao, bez tate, bake, tetki, susjeda. Samo on i ja. Pitate se zašto ovo pišem i zašto je to tako bitno, jer koliko ima mama koje tako stalno žive? Zato jer sam otkrila koliko toga samo na dnevnoj bazi propuštam u rutini svog djeteta. O onoj životnoj neću ni pomišljati. Toliko se veselimo tom smotuljku. Čekamo da krene puzati, hodati, pričati, da se skine iz pelene. Stalno nešto čekamo i očekujemo. A oni bezumno rastu, uče, upijaju, ponavljaju, preslikavaju, prenose. Totalno smo zaboravili uživati u baš ovom trenutku i toliko toga prolazi mimo nas roditelja. A mi smo našega čekali čak deset godina. I obuzme me neka tuga. I krenem pomalo razmišljati o tome kako bi dobro bilo biti jedna od onih majki koje ne rade. Da, a mislila sam da nikada neće doći taj trenutak u mojem poimanju najboljeg i za dijete i za majku.

Roditelji obično uvijek govore da su manja djeca manja briga.

„Joj, čekaj da propuže. Nikad više mira. Sve ćeš morati micati.“

“A čekaj kad prohoda. Non stop će padati. Nećeš moći glavu okrenuti!“

Meni osobno, život je procvao kad mi je dijete postalo pokretno. Izluđivalo me njegovo cendranje od frustracije što se ne može kretati, a htio bi. Izluđivalo me to nanašanje po rukama, maramama, nosiljkama. Osjećala sam se k’o klokan koji je podletio pod kamion. Isrpljeno i jadno. Taj mali je non-stop visio na mojoj sisi ili negdje po meni. Jedva sam čekala da krene u jaslice, a ja na posao, da napokon popijem kavu na miru i obavim veliku nuždu, a da nitko ne lupa na vrata i viče: „Mam, mam, mam, mam, mam, mam!“

I dočekala. Taman smo se skinuli sa majčine sise, prohodali, malo osamostalili. I onda je nakon par mjeseci krenulo. Počeo mi je svaki dan sve više nedostajati. Shvatila sam da to popodne tako brzo prođe. Da sve što zna, zna većinom zahvaljujući odgajateljicama u vrtiću. I osjetih lagan trn ljubomore. No, život je takav. Morate zarađivati za život. Djeca se moraju osamostaliti. A mi moramo pokušati sa svojom djecom provesti što kvalitetnije vrijeme, koje nam ostaje za zajedničko druženje.

U tih četiri dana, moj dvoipolgodšinjak je savladao skoro sve boje. Uključujući i „ljubičicu, naranču i među“. Znam da tete u vrtiću rade puno sa njima, no ponosna sam što sam kvalitetno zaokružila njihov rad na prepoznavanju boja. Nisam ni sanjala koji fond riječi ima u svojoj maloj glavici. Nisam, jer do sada nisam s njim uspjela razgovarati i o onim stvarima koje se prijepodne rade u kući. O kuhanju. O tome da je mukva naranča boje, da je slanutak najfiniji sa kjuhom, da je najljepše popodne pavati na maminom kevetu. Otkrila sam da mi je dijete razvilo posebnu vještinu. Vještinu treptanja trepavicama i to preko 100 puta u minuti. Posebice kada traži slatkiše. Zatim vještinu ekstremnih izljeva ljubavi, posebice kad je vrijeme za spavanje.

“Mama, zagji me. Jako me zagji. Vojim te! Daga mama, moja mama. Pusu mi dai mama. I zagji me jako!”

Pa se vi sada isčupajte iz zagrljaja, dreknite da je vrijeme za spavanje, ugasite svijetlo i izađite iz sobe. Ja recimo nisam savladala tu vještinu i svjesna sam da upravlja sa mnom, kao s dronom iznad dječjeg parka, no ne mogu si pomoći. Totalno me savladaju te ručice koje me grle i okice koje mi se smiju.

Onda sam tri dana tražila majšala po stanu.

“Mama, di je majšal?”

“Ne znam sine. Što je to?”

“Majšal!”

“Maršal?

“Da, mama! Majšal!”

Tražili smo ga ispod kreveta, izvrnuli smo dvije ogromne kutije igračaka, ispod stola, kutne garniture. U košari za rublje, u bratovoj sobi, u autu. Pa onda u parku, u trgovini, čak i u pekari. Onda se dosjetih interneta, pa izgooglam vojnike, policajce, vatrogasce, liječnike, gorsku službu spašavanja, no nitko nije bio majšal. Našli smo ga treći dan navečer.

“Mamaaaaa, ge, Majšal! Mama, mama, mama, mama!”

Dotrčim iz kupaone u sobu i shvatim da je Majšal psić. Psić iz crtića. Psić u plavoj uniformi. Psić imena Maršal. I tako, pogledamo mi taj simpatičan crtić i usput naučimo što znači pojam “duboko” i kako spasiti psića iz kanalizacije. Sasvim pristojan i edukativni crtić. Tko bi rekao, ali ima i takvih.

Vidite. Nekoliko dana, nekoliko sitnica i shvatite da vrijeme previše brzo leti. Da je vaš malac u samo dvije i pol godine postao prava mala mudrica. Da ima svoj stav, karakter. Svoje finte i zafrkancije. Da je pravo malo čudo. Ja sam saznala da moje dijete ima pipicu, a cure imaju pišu. Da je kifa najfinija u Mlinaru. Da mama voli njega, više nego oba brata. Da on nije dečko, nego dječak. Da grah nije jelo, već materijal koji ide u kutiju od Cedevite i služi kao zvečka. Da vodene boje nisu za papir, već za zid. Pastele također. Da noge smrde jer rastu iz guze i svašta još nešto. Postoje dva načina da vrijeme posvetite svojem djetetu: vrijeme provedeno sa djetetom i vrijeme provedeno uz dijete. Možda mislite da je jednako, no nije. Vrijeme provedeno uz dijete može biti gledajući televeziju. Vrijeme provedeno sa djetetom je uz zajedničke aktivnosti. Izaberite ovo zadnje, jer vrijeme leti poput kometa. Nemojte se izgubiti u njemu. Nedostajati će vam.

Tihana Kunštek

 

Midas

Komentiraj

komentari