Shakirina barska stolica

Kažu da je od pijane žene gora jedino žena u PMS-u. Pijanu ženu muškarci bar nešto razumiju. Bar oni tako kažu. Mada mislim da je u pitanju to što će od pijane žene prije dobiti vješalicu oko vrata, nego šamarčinu.

Sjećam se svog prvog pijanstva. Na kraju osmog razreda, bez obzira na već odhendlani maturalac, raska nas je odlučila odvesti u Stubake na kupanje. Bio je zadnji dan škole. Pjevajući u busu na putu za Stubake, sjetim se da večeras u 8 imam još i generalnu probu sa muzičkim zborom. U ponedjeljak je priredba, djeliti će se svjedodžbe, roditelji će pljeskati sa suzom u oku i ponosom na licima, a mi ćemo odtuliti pokoju prigodnu, koju nam je profesor glazbenog odgoja udrilao u mozgove i upjevao u glasiće. Pomislim kako ću vjerojatno biti iscrpljena od vode i sunca i krenem mahnito razmišljati da li bi možda bilo pametno eskivirati probu. No vidjeti ćemo na povratku.

Dan je bio vruć, sunčan, veseo. Nakon raznih aktivnosti koje nam je raska pripremila i koje smo u toku prijepodneva odradili u bazenu, došao je dio dana kada smo mogli samo uživati. Poklopali smo napola ucvrljene sendviče i zavukli se pod nekoliko borića koji su oko bazena pravili hlad.

„Cure, Mladen ima domaćeg crnog vina. Jeste za bambus?“, upita nas Goran.

„Da!“, dreknu Ines i Suzana istovremeno.

„Ne, ne bi“, prošapćem ja, potajno željeći samo liznuti taj okus.

„Ma daj, ne budi kenjac!“, kaže Ines. „Neće ti biti ništa od jednog bambusa“, zaključi ona.

Eh, da. Radoznalost je ubila i onu mačku. Moj prvi bambus je bio nešto najbolje što sam popila u svom životu. Kakav kakao, kakvo čokoladno mlijeko! A tek, četvrti.

Povratka se sjećam samo u tragovima. Naravno, kvocijent inteligencije ubijen što od vina, što od usplamsalog puberteta, natjerao me i na onu prokletu probu. Uskuhano vino i fermentacija šećera iz Cole, izazvala je rekaciju vatrogasnog šmrka, čija je pjena na moju žalost završila u krilu profesora glazbenog odgoja. Srećom, svjedodžba je već bila ispisana i ovjerena. U ponedjeljak sam briljirala kao Celine Dion na dodjeli nagrada Billboard.

No hajde, mlado, ludo, svi ti to nekako progledaju kroz prste. No kako opravdati takvo sramoćenje kad ti je pubertet odavno rekao zbogom?

Kasne dvadesete. Proslava rođendana najbolje frendice. Početak večeri je započeo sa finom klopicom u meksičkom restoranu. Volim meksičku kuhinju. Volim te začine, tu žestinu, tu zasitnost. Nakon što smo kresnuli pokoju tekilu prije klope, ubila sam paelju i popila dve, tri Corone. Kasnije smo prošetali do obližnjeg, domaćeg kafića i nastavili kombinirati tekilu i pivu. Ovdje mi ne fale komadići večeri. Ovdje mi fali cijeli zadnji čin. Ono čega se zadnjeg sjećam je smijeh mase dok plešem na barskoj stolici imitirajući Shakiru, uvjerena da je navedena Meksikanka i pad prema simpatičnim sivim pločicama na crne cvjetiće.

Budim se. Ruke omotane oko wc školjke. Moje wc školjke srećom. Pokrivena dekicom. Shvatim da je netko bio vrlo suptilan prema mojoj boli. Po bijeloj keramici vidim zapečene tragove paelje. Očito nisam shvatila kako pustiti vodu. Vrhova tenisica nemam. Polako ustanem i nagnem se nad umivaonik. U njemu krvava gaza i prazna boca medicinskog alkohola. Dignem pogled i vrisnem. Ispod desnog oka posjekotina i masnica.

Pa da objasnim ono što su kasnije i meni objasnili. Uglavnom, posjekotina i masnica su nastale prilikom onog pada sa stolice. U kafiću su mi to malo sanirali, mada sam ja svima uporno vikala da mi nije ništa, da sam ja nedodirljivo biće koje se ne može ozlijediti i da imam dva života više od mačke, dok sam se pokušavala ponovno popeti na onaj barski stolac.

Deset minuta kasnije sam se onesvijestila, a moje dvije frendice, svaka od pedeset kila, su me doslovce pod ruku odvukle do doma. To objašnjava i nestale vrhove tenisica. Doma su mi alkoholom očistile lice i nos od krvi, posjele pored školjke jer sam vikala da želim baš tamo umrijeti, pokrile da se slučajno ne prehladim i otišle. Eto što je frend bez kompromisa. Da nije njih, još sam i upalu mjehura mogla navući. Uglavnom, to je bilo moje drugo pijanstvo. Onakvo, muško. Osim po masnici, sjećam ga se i po nateknutom jeziku od limuna i soli i trodnevnom fufljanju.

Srednje tridesete. Tridesete su one godine kad mislite da ste sasvim zreli. Na žalost i dalje to samo mislite, kao što i dalje imate povremene pubertetske ispade.

Zaista nisam povodljivo stvorenje. Čak štoviše. Izuzetno sam i uporno svoja. I da, najčešće me to košta. Dosta me to košta.

Hrvatsko Zagorje. Vrijeme vrenja vina, takozvano VVV. Fina kotlovina kod frendova i odlično sortno bijelo vino. Nisam uopće ljubitelj bijelog vina, no ovo mi je stvarno zadovoljilo nepce. I sve, baš sve bi bilo u savršenom redu, da moj zakoniti i njegova ekipa nisu odlučili probati svako domaće vino, u svakoj birtijetini do Zagreba. Ljudi moji, ima ih točno devet koje rade nakon 22 sata. I nije na one četiri čaše vina, ovih devet neki bed. Bed je što su sva ta vina u rasponu od vrhunskog, do onog tuduma, koji je zakonom zabranjen. Shvatila sam i zašto. Od svega toga, ja doživjeh deja vu. Školjka, skorena hrana, masnica pod istim okom. Kako? Pokušala sam zatvoriti vrata automobila dok još nisam ni izašla iz njega.

Zašto? Jer sam svoja i neće meni jedno muško govoriti da ja ne mogu popiti k’o on.

Četrdesete. To su vam one godine kada vas već polako počne pucati kriza srednjih godina. Ili da vam to jednostavnije prevedem. Srce bi htjelo, no tijelo ne može. Nakon dvadeset mjeseci svakonoćnog dizanja, dojenja, smrdljivih pelena, šmrkavih noseva, mamakanja i svega što nosi majčinstvo, napokon se ukazao trenutak da jednu noć provedem van noćne more zvane mamaaaaa, mamaaaa, mamaaaaa. Teambuilding.

Potrpali se mi u bus i put jednih toplica. Prvo smo se malo razbacali na nekoj seoskoj olimpijadi, onda smo se malo pacali po vrelim bazenima kao buncek u čušpajzu od graha i na kraju dana dođe onaj opušteni dio kada povečerate i sjednete s ekipom uz dobru muziku i brdo cuge. Brdo cuge. Brdo besplatne cuge. Osvojio me crni Pinot. Odlično, ali stvarno odlično vino. Do tri ujutro je bilo zabavno. Nakon tri ujutro imam povremeni gubitak paketa sa podacima. Oko pet ujutro mi se malo vraća film. Sjećam se izlaska iz lifta, sjećam se da sam se upitala zašto sjedim u žardinjeri sa cvijećem nasred predvorja prvog kata hotela. Sjećam se da sam čistila zemlju sa guzice i još se jedno tri puta popikla do kreveta. Na ravnom. Sigurno sam ekipi izgledala ljupko, jer su me na doručku svi gledali sa široko rastegnutim smiješkom. Samo se nadam da DJ nije pustio Shakiru. Kako god, dok sam gutala odličan doručak sjetih se da u velikim ljetovalištima na izlazu ženama nude besplatne japanke. Uvijek sam se pitala zašto. No vidite, kad dođete u ove zrele godine, onda shvatite da to nije zato da vam pjesak sa plaže ne uđe u štikle, već da sigurno stignete na svoje odredište.

I na kraju svega, vjerujem da sam ja sasvim ljupko biće kad sam pijana. Ne vjerujem u one priče da nema gorega od pijane žene. Možda od neke druge žene. Baš kao što mi je to jutro i netko rekao. Izgledala si kao princeza i Darth Vader u jednom tijelu. Da, to sam ja.

Tihana Kunštek

Komentiraj

komentari