Često volim pisati o nama ženama. U stvari mislim da užasno rijetko dajemo podršku jedna drugoj i da bi o tome trebalo češće senzibilizirati, baš nas žene. Nekako i mislim da smo si češće neprijatelji, nego prijateljice. Pa čak i kad ne dijelimo isto mišljenje, trebale bi naći nekakav pristojan način komunikacije. No zašto to najčešće nije tako. Zašto se optužujemo, okrećemo si leđa, tračamo, mijenjamo činjenice nama u korist? Zašto se pretvaramo u verbalna čudovišta, čijih riječi bi se i najprostiji muškarac posramio? Da li je to zaista tako evolucijski upisano u naše gene ili smo ipak možda same krive što smo ponekad takve the bitch. Toliko smo uložile sebe unazad stotinjak godina kako bi u društvu imale jednakost sa muškarcima, ali kad je u pitanju suzbijanje poriva da zbog gluposti drugoj ženi ne zabodemo nokat u korijen oka, ostale smo na nivou amebe.
Kažu da tračanje smanjuje stres i da nam daje osjećaj povezanosti sa prijateljicama ili sestrama. Ok, ima logike. S kime ćeš podijeliti nešto sočno, nego sa najbliskijim osobama. No ima taj trač i onu mračniju stranu. Samo sebi u svojim očima dižemo rejting. Stvaramo si lažnu sliku o tome kako je naš život bolji od života te druge osobe. Možda si tako olakšavamo odnose sa nekim ljudima, no sa velikom većinom drugih ćemo imati problema oko stvaranja nekih dubljih prijateljstava. Ako ponekad i ne možete odoliti tračanju, ja bi svakako voljela da se poslije ipak malo osjećamo krivima. Onako – ok, bili smo zločesti, ali probati ćemo drugi puta bez tih osuda i komentara. Vjerujem da bi tako većina nas žena bila puno sretnija. Ni vi ne volite kada vas drugi seciraju kao komad mesa, zar ne?!
Ono što me ponekad isto ljuti je to što žene sve češće lažu. Često jedna drugoj, a ponajviše suprotnom spolu. I onda najčešće opravdamo same sebe – ma to je tako bezazlena laž, a dobila sam što sam htjela. Lažemo našim muškarcima da su jači, superniorniji, sposobniji. Zašto? Zato što nam to u većini situacija baš tako odgovara. Odgovara nam da uz sve kućanske poslove ne trebamo sad još i zakucati onu sliku na zid, pomaknuti onaj ormar jer nam iza pala omiljena košulja, očistiti viruse sa računala jer je to tako dosadno raditi. Lakše nam je to prepustiti njima, jer i oni to znaju i mogu. Ono što zaista rijetko koji zna, je skuhati stvarno dobar bolonjez, popeglati košulju na crtu, usisati sve kutove, a da iza njega ne moraš sve ponovno. I onda se nađemo tu negdje, recimo na pola puta i odredimo ženske i muške poslove.
I znate što, same smo si krive. I ne samo sebi. Krive smo i svojim budućim snahama, jer od malena tako odgajamo i sinove. A kad dođe ona kritična minuta, onda se želimo boriti za svoja prava. E pa ne ide to baš samo tako.
Pa onda optužujemo oženjene muškarce za nevjeru. A sa kime nas oni varaju? Da, sa nama, sa ženama. Ne bi li nam bilo logičnije i jednostavnije shvatiti zašto se mi bavimo oženjenim muškarcima? Otkriti ću vam tajnu. Zato jer je baš „mrak“ osjetiti da možeš imati tuđeg muškarca, jer je cool biti the bitch i hraniti se tuđom nevoljom. Ajde budi the faca pa nađi nekog slobodnog, a da možeš biti sigurna da se želi vezati za osobu baš poput tebe. Malo teže među muškom generacijom koju boli prst od joysticka, znam. No neka ti to bude veći izazov od krađe tuđih muškaraca.
Komplimenti prijateljicama. Pa zar je to toliko teško? Vidiš da izgleda kao avion, ali se praviš da ne vidiš. Daj udahni jal i izdahni oduševljenje. Trebaš to, baš kao i ona. Ona će vidjeti koliko si dobra prijateljica, a ti ćeš biti ponosna što si prerasla pubertetske manire. Znaš da je prelijepa, reci joj to. Znaš da je napravila nešto genijalno, pohvali je pred svima. Nije teško. Samo trebaš krenuti to raditi što češće. I osjećati ćeš se bolje, a i češće ćeš i sama dobiti kompliment.
Neka nam uspjeh druge žene bude motivator, a ne stres. Genijalno, ona je uspjela. A ima obitelj, malo dijete, posao. Kako joj je uspjelo otvoriti vlastitu izložbu? Ne nagađajte. Ne osuđujte. Pitajte. Njoj će goditi što ste zainteresirani, tebi će pomoći da shvatiš zašto ti nisi uspjela izdati svoju zbirku pjesama recimo.
Uvijek me fasciniralo kako rijetko učimo jedna od druge. I kako često osuđujemo bez razloga za predrasude. I dalje mislim da evolucija i genetika nemaju baš ništa s time. Poprilično sam sigurna da smo si apsolutno same krive za sve što nas je u prošlosti kočilo.
Pa hajmo se boriti. Stalno i svugdje. Počevši od četiri zida naše kuće. Odgajajmo sinove da poštuju žene. Da ne postoje muški ili ženski poslovi. Da odnijeti smeće nije sramota. Da oprati posuđe nije fuj. Da ne postoji ni jedan pisani zakon, pravilnik, ukaz ili uredba gdje piše što su ženski, a što muški poslovi. Ne postoji. Same smo krive za sve svoje frustracije oko kućanskih poslova. Krenimo od same sebe i krenimo to mijenjati. I ne zaboravite da je žena i vaša susjeda i majka. Čak i ona djevojka kojoj ste otračali novu haljinu. Da i ona je žena koja vjerojatno radi osam sati, ili je majka ili je to tek čeka, no sigurno je čeka hrpa kućanskih poslova, možda cendravo i bolesno dijete. I ona je ta koja može promijeniti budućnost žena na bolje. Jer svaka strelica upućena drugoj ženi je vaša frustracija, a ne njen nedostatak. I ti možeš biti vitka, uspješna, inteligentna, posebna, baš svoja. Samo trebaš raditi na sebi, više nego gledati i kritizirati druge. I to je u stvari sva ženska mudrost, kao i prokletstvo. Zato kad vidite da vam je prijateljica zbog nečega tužna, kupite bocu dobrog vina i raširite svoje ruke u veliki zagrljaj. Znati će vam to ona vratiti i to onda kad najviše trebate. Jer ne bi žena ženi trebala biti vuk. Već zaista najbolji drug.
Budite mi uvijek vesele i lijepe, hodajte uzdignute glave i volite sebe i sve žene oko sebe.
Tihana Kunštek
