Što je suradnja i mislite li da vaša djeca surađuju s vama?

Mnogi misle da je suradnja adresirana na druge, odnosno surađujemo kad se drugi priklone nama, kad nađemo zajednički jezik i složimo se oko neke stvari. Sve je u redu kad se to događa spontano, nema svađa kad surađujemo, svi smo zadovoljni. No, manjak suradnje primijetimo tek kad dođe do nekih problema, neslaganja, kad nam nije jasno zašto se druga osoba ne slaže s nama, ne surađuje.

Tu su nam posebno u interesu djeca. Kad se probude, ustanu iz kreveta, obuku, obave jutarnju higijenu i sjednu za stol kako bi pojela doručak, pa taj doručak zaista i pojedu, a ne završi proliven na sve strane. To je suradnja. Sve je u redu. No, kad dijete odbije jesti, igra se s pahuljicama u mlijeku ili pak krene doručkovati potpuno golo. E, tu nam se upali lampica i zaključujemo kako je dijete prestalo surađivati i radi po svom. Obično ne pridajemo previše pažnje kad djeca surađuju, no itekako primijetimo kad su izašla iz okvira, dnevnog rasporeda, nečega što su savladali i vratili se na početak ili pak možda mrvicu gori.

No, moram vas upozoriti da djeca surađuju čak i kad su takva, kad mislite da ne surađuju jer se ne ponašaju onako kako vi očekujete. Uzmimo za primjer prvi dan vrtića. Dijete od jutra ‘nešto glumata’, ne želi se probuditi, odugovlači s oblačenjem, ne želi obući ono što ste mu pripremili, pa samo bira neku odjeću koju vi smatrate neprimjerenom, hranu baca na pod, a sve je to popraćeno vriskom i dernjavom, što vašom što djetetovom. Vrijeme polaska približava se brzinom munje, a vi ne znate što da više radite, osim da ga odvučete u auto i krenete. Očito ne surađuje, zar ne?

‘Hajmo’ se vratiti na početak. Kako ste se vi osjećali to jutro? Nervozno, anksiozno, kasnije ljutito? Kako ste se ponašali? O čemu ste mislili? Vrlo vjerojatno su vam razne misli prolazile kroz glavu, brinuli ste kako će proći prvi dan, kako ćete ostaviti dijete, hoće li plakati, bi li vam bilo lakše da plače ili ne plače, što znači jedno, a što drugo, što želim, koja će teta biti u smjeni, hoće li se svidjeti vašem djetetu, što ako da, a što ako ne, što ako dijete neće željeti ostati, morat ćete ga istrgnuti iz naručja i tako dalje. Koje su emocije probudile te misli? One gore koje sam opisala, a možda i neke slične ili pak neke smiksane zajedno.

Dijete je to sve osjetilo. Ne može čitati vaše misli, ali itekako može prepoznati vaše emocije, nemojte se zavaravati da ne može. E, kada je osjetilo kako se osjećate i samo je postalo nervozno i zabrinuto. Iako ste mu objašnjavali što je vrtić, ne može sam shvatiti dok ne isproba, a ne može ni zamisliti da će biti s nepoznatom djecom i nekom tetom, umjesto s vama kod kuće, gdje je sve poznato i ugodno, predvidivo. Sve te emocije su se skupile u tom malom biću i nekako su morale izaći van. Tu vam govorim da je dijete itekako surađivalo, svojim ponašanjem je pokazalo vaše, ali i vlastite emocije. Uskladilo se s vašim unutarnjim bićem kojeg u potpunosti osjeti. Ono što vi smatrate kao usklađivanje, zapravo je više prilagođavanje. Očekivali ste od djeteta da se ponaša kao i svaki drugi dan, kao da se ne događa ništa posebno, a gle, ono se uskladilo samo sa sobom, sa emocijama koje bukte u njemu toliko jako da su morale eksplodirati.

Jesper Juul u knjizi Vaše kompetentno dijete, nam govori da se ponašanje kojim dijete surađuje može manifestirati na dva načina. Stoga, dijete koje surađuje izravno, oponaša svoje roditelje. Pa tako:

  • djeca prema kojoj se odnosilo s poštovanjem jednako se tako odnose prema drugima,
  • djeca za koju se brinulo, brinu za druge,
  • djeca kojoj nije narušen integritet ne ugrožavaju integritet drugih.

Dijete koje surađuje obrnuto, ono što roditelji ne vide kao suradnju, na način koji djeluje kao da je suprotan, zato što svoje ponašanje okreće prema iznutra. Ali, njega također motivira želja za suradnjom. Djeca uvijek žele surađivati, žele da ih roditelji primijete i da su zadovoljni njima. Pa tako:

  • djeca koju se kritizira i sama postaju kritična prema drugima ili prema sebi,
  • djeca koja odrastaju u obiteljima u kojima ima nasilja i sama postaju nasilna ili autodestruktivna,
  • djeca koja odrastaju u obiteljima u kojima se ne pokazuju osjećaji postaju šutljiva ili previše pričljiva,
  • djeca koja su izložena nasilju ili seksualnom zlostavljanju postaju neumjerena i autodestruktivna ili neumjerena i nasilna.

Procjena Juula je da djeca koja su suočena s destruktivnim ponašanjem odraslih surađuju na obrnut način u 50% slučajeva. U ostalih 50% slučajeva surađuju izravno i zbog toga ih se određuje kao problematičnu.

Ne smije se zaboraviti da ponekad roditelji imaju dobre namjere, ali djeca sve poruke iz vanjskog svijeta percipiraju kroz neke svoje filtere, kamere i pohranjuju ih u svoje svjetove. Na temelju toga procjenjuju, vrednuju, rastu, odabiru po njih bolje ili lošije izbore.

8 ključnih stvari koje su važne u odgoju djeteta:

  • sama namjera nije uvijek dovoljna
  • važno je poštivati svoje dijete,
  • uvidjeti kakvo je ono uistinu, koje su njegove želje i potrebe, zašto želi to što želi baš sad i zašto mu to ne bi dopustili,
  • prihvatiti dijete sa svim njegovim manama i vrlinama,
  • raditi na djetetovim potencijalima, pridavati važnost njegovim jakim snagama i kapacitetima,
  • ohrabrivati i poticati dijete,
  • slušati ga,
  • voljeti ga.

Ne zaboravite ovo posljednje! 😊

Napisala: Iva Zaimović, mag.paed.soc.

Oglas

Komentiraj

komentari