Već neko vrijeme na društvenim mrežama ponovo ‘iskače’ cry it out metoda uspavljivanja. Imam dojam kako svakih nekoliko godina opet postane aktualna iako je znanstveno dokazana kao štetna i potpuno neprimjerena za bebe, a posebno štetna za one mlađe od tri mjeseca.
Izmoreni roditelji počnu pribjegavati svakakvim metodama, pa tako i onima koje čuju na kavi ili pročitaju iz neprovjerenog i nestručnog izvora na društvenim mrežama. Tu negdje se uvijek nađe i cry it out metoda uspavljivanja. O samom postupku neću niti pisati, već ću samo reći da roditelji bebu ostavljaju u svom krevetiću kako bi se sama uspavala, a kad, naravno, počne plakati postupno produljuju vrijeme odaziva i dolaska do nje, sve do trenutka kad beba ‘vrišti’ i po pola sata i ‘sama’ zaspi od iznemoglosti.
Što se događa kad ona, eto, odluči sama zaspati?
Beba zaključi da je nitko neće doći utješiti te od muke i iscrpljenosti, kao i tuge i jada, zaspi. Drugi dan opet pokuša plačem potražiti utjehu i zaštitu, ali kraće jer je već naučila da ne može računati na osobu u čijem je tijelu bila devet mjeseci, na osobu koja joj je osiguravala sve potrebno za život i razvoj. Otrgnuta iz majčina tijela, doživljava najveći stres u životu, koji zapravo ne prestaje. U tim prvim danima i godinama dijete se usklađuje sa svojom okolinom, istražuje svijet oko sebe, uči, razvija se, a između ostalog razvija i privrženost koja može biti sigurna, anksiozno-izbjegavajuća, ambivalentno-opiruća i dezorganizacijsko-kontrolirajuća.
Također, dijete se emocionalno razvija. Prve emocije koje dijete izražava je ugoda ili neugoda. Svima nam je jasno da pozitivno emocionalno stanje izražava smiješkom, gugutanjem i pozornim gledanjem. Neugodno emocionalno stanje, ono koje drugima smeta, izražava plačem, mrštenjem i izrazom gađenja. Sasvim je prirodno, kad ne znaš govoriti, izraziti se smijehom ili plačem. Beba nema drugog izbora, nema drugog načina na koji bi mogla pokazati što joj se sviđa, a što ne, te nema drugog načina kako pokazati da joj nešto treba. Osim toga, roditeljska utjeha itekako pomaže u regulaciji uspavljivanja i hvatanja ritma spavanja, kao i pružanja ljubavi i osjećaja pripadanja.
Mnogo je posljedica takve metode, a neke od njih su strah od napuštanja, spavanja i uspavljivanja, razvoj nesigurne privrženosti. Kasnije je moguć problem u socijalizaciji, uspostavi zdravih odnosa kao i problemi u regulaciji emocija. To su posljedice koje se ne rješavaju same od sebe, to su posljedice koje ostaju cijeli život, reflektiraju se na mnoga područja u životu i ostaju kao nešto na čemu će odrasla osoba trebati raditi kako bi bila zadovoljnija sobom.
Izmoreni roditelji počnu pribjegavati svakakvim metodama, pa tako i onima koje čuju na kavi ili pročitaju iz neprovjerenog i nestručnog izvora na društvenim mrežama. Tu negdje se uvijek nađe i cry it out metoda uspavljivanja. O samom postupku neću niti pisati, već ću samo reći da roditelji bebu ostavljaju u svom krevetiću kako bi se sama uspavala, a kad, naravno, počne plakati postupno produljuju vrijeme odaziva i dolaska do nje, sve do trenutka kad beba ‘vrišti’ i po pola sata i ‘sama’ zaspi od iznemoglosti.
Što se događa kad ona, eto, odluči sama zaspati?
Beba zaključi da je nitko neće doći utješiti te od muke i iscrpljenosti, kao i tuge i jada, zaspi. Drugi dan opet pokuša plačem potražiti utjehu i zaštitu, ali kraće jer je već naučila da ne može računati na osobu u čijem je tijelu bila devet mjeseci, na osobu koja joj je osiguravala sve potrebno za život i razvoj. Otrgnuta iz majčina tijela, doživljava najveći stres u životu, koji zapravo ne prestaje. U tim prvim danima i godinama dijete se usklađuje sa svojom okolinom, istražuje svijet oko sebe, uči, razvija se, a između ostalog razvija i privrženost koja može biti sigurna, anksiozno-izbjegavajuća, ambivalentno-opiruća i dezorganizacijsko-kontrolirajuća.
Također, dijete se emocionalno razvija. Prve emocije koje dijete izražava je ugoda ili neugoda. Svima nam je jasno da pozitivno emocionalno stanje izražava smiješkom, gugutanjem i pozornim gledanjem. Neugodno emocionalno stanje, ono koje drugima smeta, izražava plačem, mrštenjem i izrazom gađenja. Sasvim je prirodno, kad ne znaš govoriti, izraziti se smijehom ili plačem. Beba nema drugog izbora, nema drugog načina na koji bi mogla pokazati što joj se sviđa, a što ne, te nema drugog načina kako pokazati da joj nešto treba. Osim toga, roditeljska utjeha itekako pomaže u regulaciji uspavljivanja i hvatanja ritma spavanja, kao i pružanja ljubavi i osjećaja pripadanja.
Mnogo je posljedica takve metode, a neke od njih su strah od napuštanja, spavanja i uspavljivanja, razvoj nesigurne privrženosti. Kasnije je moguć problem u socijalizaciji, uspostavi zdravih odnosa kao i problemi u regulaciji emocija. To su posljedice koje se ne rješavaju same od sebe, to su posljedice koje ostaju cijeli život, reflektiraju se na mnoga područja u životu i ostaju kao nešto na čemu će odrasla osoba trebati raditi kako bi bila zadovoljnija sobom.
Evo i nekoliko pogrešnih stavova roditelja koji primjenjuju ovu opasnu metodu:
‘Svaki roditelj zna što je najbolje za njegovo dijete.’
Da je to tako, ne bi sad imali pune domove s nezbrinutom djecom, odnosno djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Ovdje se ne radi o djeci koja nemaju roditelje (fizički), mnoga ih imaju, ali im je oduzeto pravo da žive sa svojim djetetom ili im je pak u potpunosti oduzeta roditeljska skrb. Mnogo puta sam pročitala ovu izjavu na društvenim mrežama i svaki put se sjetim svog radnog mjesta i djece s kojima sam radila. Da, roditelj u svakom trenutku radi najbolje što zna i može, ali to ne znači da on zna što je najbolje za njegovo dijete i da tako postupa. I to ne znači da ne radi ogromne pogreške u odgoju, ako već ne primjenjuje okrutne i zlostavljajuće „odgojne metode“.
‘Svaki roditelj zna što je najbolje za njegovo dijete.’
Da je to tako, ne bi sad imali pune domove s nezbrinutom djecom, odnosno djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Ovdje se ne radi o djeci koja nemaju roditelje (fizički), mnoga ih imaju, ali im je oduzeto pravo da žive sa svojim djetetom ili im je pak u potpunosti oduzeta roditeljska skrb. Mnogo puta sam pročitala ovu izjavu na društvenim mrežama i svaki put se sjetim svog radnog mjesta i djece s kojima sam radila. Da, roditelj u svakom trenutku radi najbolje što zna i može, ali to ne znači da on zna što je najbolje za njegovo dijete i da tako postupa. I to ne znači da ne radi ogromne pogreške u odgoju, ako već ne primjenjuje okrutne i zlostavljajuće „odgojne metode“.
‘Metoda je uspješna, treba izdržati nekoliko dana.’
Mnogo toga se danas naziva metodama, kako cry it out, tako i fizičko kažnjavanje u cilju odgoja. Obje su metode koje su se prije koristile, ali sada, u 21. stoljeću kad se puno više toga zna nego prije, kad smo puno toga naučili o djeci i razvoju, zaista nema potrebe izvlačiti takve argumente. I da se razumijemo, cry it out je zlostavljanje djeteta u jednakom smislu kao da ste bebu tukli, ona osjeća psihičku bol, kao i fizičku jer ju niste došli utješiti, zagrliti. Fizičkog kažnjavanja se neću doticati, ali mnogi zaboravljaju da je ono zakonom zabranjeno. Ne znam koji je još zakonski članak toliko raspravljan i propitivan kao taj, jednostavno nema diskusije.
Mnogo toga se danas naziva metodama, kako cry it out, tako i fizičko kažnjavanje u cilju odgoja. Obje su metode koje su se prije koristile, ali sada, u 21. stoljeću kad se puno više toga zna nego prije, kad smo puno toga naučili o djeci i razvoju, zaista nema potrebe izvlačiti takve argumente. I da se razumijemo, cry it out je zlostavljanje djeteta u jednakom smislu kao da ste bebu tukli, ona osjeća psihičku bol, kao i fizičku jer ju niste došli utješiti, zagrliti. Fizičkog kažnjavanja se neću doticati, ali mnogi zaboravljaju da je ono zakonom zabranjeno. Ne znam koji je još zakonski članak toliko raspravljan i propitivan kao taj, jednostavno nema diskusije.
‘Beba plače bez veze.’
Beba nikad ne plače ‘bez veze’. Plačete li vi nekad bez veze? Najvjerojatnije ne, uvijek vam je nešto neugodno, pa makar i samo bili u frustraciji i svom vlastitom jadu. Što biste napravili da vas partner ignorira u takvom stanju i nastavlja nešto svoje raditi? Vjerojatno bi još više pobjesnjeli i ne biste pričali s njim barem do kraja dana. Kad bi se takva situacija dogodila nekoliko puta, naučili biste da vas nitko neće doći utješiti, zagrliti, reći ohrabrujuće riječi, nego bi već znali da se sami morate smiriti i nastaviti dalje. Tu je ta uspješnost – odustajanje! A zašto bismo to radili jedni drugima? Ako smo tu za svog partnera, koji (valjda) zna regulirati svoje emocije, pa kako ne bismo bili tu za svoju bebu koja još ne zna ni tko je, ni gdje je, a kamoli što joj se događa i kako da regulira emocije – koje vama smetaju.‘Srce mi se slamalo dok sam je slušala da plače, ali kasnije je sama naučila zaspati svega nekoliko dana nakon poroda.‘
Ako ste normalna osoba, prvi instinkt kad čujete dječji plač je poriv da to dijete primite, privinete sebi, zagrlite ga i utješite. Ne razumijem zašto se boriti protiv tog instinkta?
Često govorimo da je roditeljstvo teško, da mnogo toga ne znamo sami od sebe, žalimo se zašto nam više toga nije instinktivno, a kad nam nešto bude i sve u nama vrišti što treba napraviti, to zatomimo. Borimo se protiv sebe i svojih emocija jer eto, to je najbrži način kako postići da dijete samo spava već nekoliko dana nakon poroda. Uz sve emocije koje kolaju u nama, tijelo nam se uznemiri, znoje nam se dlanovi, raste nam krvni tlak, steže želudac, a mnogim majkama i počne curiti mlijeko.
Nije li to malo suludo? Spavamo sa svojim partnerom, suprugom, odraslom osobom, ali eto, dijete mora spavati samo u svom krevetu čim dođe iz bolnice jer ‘ćemo ga razmaziti’.
Druga stvar je ako nemate taj instinkt, onda nešto duboko nije u redu.
Beba nikad ne plače ‘bez veze’. Plačete li vi nekad bez veze? Najvjerojatnije ne, uvijek vam je nešto neugodno, pa makar i samo bili u frustraciji i svom vlastitom jadu. Što biste napravili da vas partner ignorira u takvom stanju i nastavlja nešto svoje raditi? Vjerojatno bi još više pobjesnjeli i ne biste pričali s njim barem do kraja dana. Kad bi se takva situacija dogodila nekoliko puta, naučili biste da vas nitko neće doći utješiti, zagrliti, reći ohrabrujuće riječi, nego bi već znali da se sami morate smiriti i nastaviti dalje. Tu je ta uspješnost – odustajanje! A zašto bismo to radili jedni drugima? Ako smo tu za svog partnera, koji (valjda) zna regulirati svoje emocije, pa kako ne bismo bili tu za svoju bebu koja još ne zna ni tko je, ni gdje je, a kamoli što joj se događa i kako da regulira emocije – koje vama smetaju.‘Srce mi se slamalo dok sam je slušala da plače, ali kasnije je sama naučila zaspati svega nekoliko dana nakon poroda.‘
Ako ste normalna osoba, prvi instinkt kad čujete dječji plač je poriv da to dijete primite, privinete sebi, zagrlite ga i utješite. Ne razumijem zašto se boriti protiv tog instinkta?
Često govorimo da je roditeljstvo teško, da mnogo toga ne znamo sami od sebe, žalimo se zašto nam više toga nije instinktivno, a kad nam nešto bude i sve u nama vrišti što treba napraviti, to zatomimo. Borimo se protiv sebe i svojih emocija jer eto, to je najbrži način kako postići da dijete samo spava već nekoliko dana nakon poroda. Uz sve emocije koje kolaju u nama, tijelo nam se uznemiri, znoje nam se dlanovi, raste nam krvni tlak, steže želudac, a mnogim majkama i počne curiti mlijeko.
Nije li to malo suludo? Spavamo sa svojim partnerom, suprugom, odraslom osobom, ali eto, dijete mora spavati samo u svom krevetu čim dođe iz bolnice jer ‘ćemo ga razmaziti’.
Druga stvar je ako nemate taj instinkt, onda nešto duboko nije u redu.
‘Preumorna sam, treba i meni san.’
Naravno, ovo je prvi od najrelevantnijih stavova i mišljenja, no, također nimalo opravdan. Ovdje se ne radi o tome da ne skočite čim dijete zaplače, ovdje se radi o načinu uspavljivanja tek rođenog djeteta. Svima treba jedan period u kojem će se prilagoditi na nove okolnosti. To ne znači da okolnosti upravljaju našim životima, emocijama i ponašanjem, već da imate bebu, koju ste vrlo vjerojatno željeli i kojoj se morate prilagoditi. Život se mijenja iz temelja dolaskom još jednog člana obitelji i to je nešto neizbježno. Sasvim je suludo očekivati da će od prvog dana dijete spavati punih 7-8h kako ste vi navikli do sad. Naravno da će se buditi jer je gladno svakih nekoliko sati, uz to imat će problema s uspavljivanjem jer je u potpuno novom svijetu! Do sad je bila u vašem mračnom tijelu, a sad je okružena svjetlom, mirisima, bojama, zvukovima, svime do sad nepoznatim te se mora upoznati s tim svijetom. Uz to, malena beba ne vidi, razvija svoj vid, tako da je sasvim normalno da će uvijek tražiti vaš dodir i toplinu vašeg tijela kako bi znala da ste tu, uz nju, da nije sama, ostavljena u tom nepoznatom svijetu.
Naravno, ovo je prvi od najrelevantnijih stavova i mišljenja, no, također nimalo opravdan. Ovdje se ne radi o tome da ne skočite čim dijete zaplače, ovdje se radi o načinu uspavljivanja tek rođenog djeteta. Svima treba jedan period u kojem će se prilagoditi na nove okolnosti. To ne znači da okolnosti upravljaju našim životima, emocijama i ponašanjem, već da imate bebu, koju ste vrlo vjerojatno željeli i kojoj se morate prilagoditi. Život se mijenja iz temelja dolaskom još jednog člana obitelji i to je nešto neizbježno. Sasvim je suludo očekivati da će od prvog dana dijete spavati punih 7-8h kako ste vi navikli do sad. Naravno da će se buditi jer je gladno svakih nekoliko sati, uz to imat će problema s uspavljivanjem jer je u potpuno novom svijetu! Do sad je bila u vašem mračnom tijelu, a sad je okružena svjetlom, mirisima, bojama, zvukovima, svime do sad nepoznatim te se mora upoznati s tim svijetom. Uz to, malena beba ne vidi, razvija svoj vid, tako da je sasvim normalno da će uvijek tražiti vaš dodir i toplinu vašeg tijela kako bi znala da ste tu, uz nju, da nije sama, ostavljena u tom nepoznatom svijetu.
Pokazujući vašem djetetu da ste tu uz njega, od prvog dana, da ćete ga utješiti, zagrliti, poljubiti, zaštititi, stvarate sigurno okruženje za njegov rast i razvoj. Dijete će razvijati sigurnu privrženost kao i zdravu i pozitivnu sliku o sebi i samopoštovanje. Bez toga, nema sretnog djeteta, kao što nema sretnog i zadovoljnog čovjeka.
Iva Zaimović, mag.paed.soc.
