Svaka mama za svoje dijete zna najbolje

Svaka mama za svoje dijete zna najbolje. Kaže meni do nedavno sasvim nepoznata poslovica, uzrečica ili kako god. Apsolutno se ne slažem! Svaka majka vjerojatno ne griješi ako slijedi svoju intuiciju, no da zna najbolje, teško. Većina nas nije pedijatar, psiholog, psihijatar, ortoped, dermatolog, nutricionist, no vrlo često si uzimamo za pravo da smo savršeno u pravu. Zašto je nekim ženama tako teško prihvatiti činjenicu da ono što čini za svoje dijete nije uvijek ispravno, ne znam. Nisam od tih mama.

Neki dan sam prisustvovala jednom takvom razgovoru. Jednom od mnogih.

„Alergična sam na mame koje od svoje djece prave savršenstvo. Djeca im sama jedu od šestog mjeseca, hodaju sa osam, govore sa deset!“, kaže ona, otpuhujući dim cigarete. „Uzmi Claritine“, kažem joj ja. „Ma stvarno. Pa to je strašno. Dijete treba biti dijete. I nije zdravo da djeca hodaju sa osam mjeseci. Prave mame to ne bi trebale dozvoliti“, uvjerava ona mene i dalje, ne razmišljajući o tome koliko je zdrav taj duhanski dim što njeno dvoje djece konstantno pasivno udiše. „A šta si ti ortoped, pa da znaš kad koje dijete treba stati na noge i hodati?“, pitam ja sad već lagano uzrujana. „Moje dijete se krenulo dizati sa 6 mjeseci i hodati uz namještaj sa 8. Što sam trebala? Vezati ga za krevet da se ne diže i ne hoda? Uostalom, ortoped je rekao da je očito spreman“, kažem joj nježno povišenim tonom. „Ne, to nije u redu. Djeca ne trebaju hodati prije godine dana. To je rekla jedna od najboljih svjetskih psihologinja za djecu“. Ok, tu rasprava prestaje, jer kad mi netko počne brkati ortopede i psihologe, kad netko tupo vjeruje u svaku tezu koju je izrekao neki liječnik, ne poštujući razvoj svakog pojedinca kao jedinku, ja više nemam što tu nadodati jer znam da rasprava neće završiti dobro. Pogotovo kada mi majka koja je kronični pušač krene trkeljati o zdravlju tuđe djece. Uostalom, u ovom slučaju vjerujem svom ortopedu i znam da nema smisla išta dalje komentirati.

Sljedeća rasprava. Rasprava o nošenju djece u svakojakim nosiljkama.

Moje dijete je nošeno dijete. Pogotovo kao sasvim mala beba. Nije uopće volio kolica, pa smo se nosali u slingu. Dojili smo u slingu, spavali smo u slingu, kuhali smo u slingu. Nakon što smo prerasli sling, nastavili smo sa Mei Tai nosiljkom, no polako smo počeli i voljeti kolica. Znanstvena činjenica je da su nošena djeca privrženija majkama. No za takav zaključak nam nije uopće potrebna znanost, već samo živa logika. Naravno da će dijete koje je cijeli dan zaljepljeno za mater, uvijek osjećati veću potrebu za njenom blizinom. To ni najmanje ne znači da moje dijete mene voli više, nego ono dijete koje se voza u kolicima, svoju mater. Samo sam mu češće potrebnija blizu. Osjećaj sigurnosti i ljubav prema majci nisu iste stvari, no mame to vrlo često brkaju. Rasprave tog tipa su poharale društvene mreže i raznorazne grupe. Neke mame nosilice klanovski odbijaju bilo kakvu suvislu raspravu sa mamama koje voze svoju djecu, jer mame koje voze svoju djecu nisu mame koje svoju djecu žele uz sebe 24 sata i gdje je tu majčinska ljubav. I ovdje možete donijeti samo jedan suvisli zaključak. Nisu sva djeca ista. Malena moje susjede ne podnosi nosiljke i koliko god ona htjela biti mama nosilica, uopće joj ne ide od ruke. Mala želi samo u kolica, da se može slobodno cijelim tijelom micati, mora obavezno gledati prema naprijed i uopće ne treba vidjeti mamu da bude sasvim sretna dok šeću kroz park. Dakle, ova mama zna da je za bolje emocionalno zbližavanje sa svojim djetetom bolja nosiljka, no njeno dijete za time nema potrebu. I što bi ona trebala napraviti. Siliti dijete na nosiljku? Teško da će prisiljeno dijete na nemilu radnju biti emocionalno zbliženo s majkom. Ono što druge mame ne znaju, to je baš ta činjenica, da nemogu svako dijete jednako tretirati. No uzimaju si za pravo da one znaju bolje od navedene majke i nerijetko sikću pune predrasuda na sve mame s djecom u kolicima. Srećom, takav ekstremizam je ipak puno rijeđi od mama nosilica, koje su svjesne da kolica ponekad i nama „nosilicama“, „zlata vrijede“.

Dojenje. Znanstvena činjenica je da svaka majka ima mlijeka. Priroda se pobrinula za to. Zabrinjavajuća je činjenica da su majke prvorotke izuzetno slabo educirane o dojenju. Prvenstveno krivnju nose majke, jer informacije su zaista dostupne svugdje i kod mene ne prolazi ona priča – Nemam mlijeka pa ne dojim. Ne dojiš jer nemaš strpljenja i jer si umorna ko konj. Uz to nemaš podršku u bolnici gdje sama moraš vući nekoga za rukav da ti pokaže kako pravilno bebu staviti na prsa, do tada je beba već napravila rane po bradavicama i naravno da gubiš interes za dojenje jer to boli, peče, krvari. I sad idemo linijom manjeg otpora – adaptirano mlijeko. Od njega apsolutno nitko nije umro, mnoga djeca su odrasla u zdrave i velike ljude, no zašto ne iskoristiti blagodati onoga što nam je dato. Zašto djetetu ne dati prirodni antibiotik, svoja antitijela, imunitet. Ne zamjeram. Krivo mi je što nisu dovoljno uporne, jer ne čine djetetu bolje, pa se opet vraćam na onu netočnu – svaka mama zna najbolje za svoje dijete. Vidite da to zaista nije uvijek tako. Svi znamo da majčino mlijeko nema zamjene, koliko god da to zovemo zamijenskim mlijekom. I tu kreću rasprave. Mame dojilice napadaju mame sa bočicama. Zašto žene?! Dajte joj pomozite. Neće biti prva kojoj se dogodila relaktacija. Ako zaista ne ide, pa neće dijete umrijeti na adaptiranom. Nije ona lošija mama od vas, samo joj nije uspjelo. Nemamo sve jednake živce i istu dozu upornosti. S drugim će biti pametnija.

A tek rasprave o jednokratnim pelenama. Te me redovito uzrujaju, pa često bježim od njih. Dakle, činjenica je da su jednokratne pelene nešto najgore što se moglo dogoditi našoj djeci. Osim što sadrže kancerogene tvari, griju genitalije ustajalim urinom, tome je uzrok neplodnost, koja je u abnormalnom porastu. Izazivaju teške alergijske reakcije na dječjoj koži, pelenski osip, ojedine i svrab.

Platnene pelene „dišu“, ako kupujete od provjerenih šivalica, znate da vam dijete na riti ima najfiniji materijal. Ne zagađuju okoliš, štede vam novac i ono što je najvažnije, zdrave su za vaše dijete. Jedina im je mana cijena, jer ih za početak morate uzeti bar dvadeset i to je malo veća financijska investicija. No kada jednom zagazite u svijet platnenih pelena, osjetiti ćete pravu, malu ovisnost o tim preslatkim krpicama. Naravno, i ovdje sam bila svjedok mnogih rasprava. I uvijek ću stati na stranu mama platnenopelenaša, jer najveća činjenica zbog koje mame koriste jednokratne pelene je komocija. Ne morate ih prati, ne morati ih sušiti, ne morate sa sobom nosati nepropusnu vrećicu za takve pelene, ne možete ih baciti u prvu kantu, preskupe su i ne morate ispirati drekec sa njih. Zaboravljajući pritom na sve one navedene mane tih groznih pelena. No, ne mogu optuživati mame koje koriste jednokratne pelene, jer nisam ničiji sudac, nisam sklona takvim stvarima i ponekad i ja znam pribjeći ovoj komociji, pogotovo noću. Svjesna da štetim svom djetetu i svjesna da znam da ovo nije najbolje za moje dijete. Više bi rekla da žalim te mame, pa tako i ja ponekad osjećam grižnju savjesti. Žalosno mi je da nam je komocija postala numero uno, pa tek onda briga za djetetovo zdravlje. I uvijek ću pokušati svaku mamu educirati o platnenim pelenama, o njihovim dobrim stranama, nadajući se da ću bar jednu mamu pretvoriti u ovisnicu o njima.

Ako slučajno mamama koje koriste jednokratne pelene spomenete brigu za okoliš, onda ste postali meta ismijavanja broj jedan. Tada kreće bujica pitanja. A je’l koristiš eko vrećicu kad skupljaš drekec od pesa? A jel iz dućana nosiš plastične vrećice?

Da, koristim. Koristim eko vrećice i nosim iz dućana stvari u platnenim vrećicama.

No mnogo stvari ne činim u korist prirode. Ulje od pečenja operem u sudoperu, mada bi to mogla skupljati u bocu i odnijeti na Zeleni otok u poseban kontejner. Nosim smeće u crnoj plastičnoj vreći jer nemam drugih koje su mi dostupne i nemam novaca za hebene bio vreće za smeće koje koštaju ko’ kilo junetine.

Znam da dugoročno uništavam planetu i da će naše buduće generacije jako patiti zbog toga. No trudim se zaista maksimalno da ovaj naš planet sačuvam od zagađenja. Onoliko koliko mogu. Bar da malo prolongiram neizbježno. Ponekad padnem duhom zbog ovih mama kojima je smiješno kad im kažeš da platnenim pelenama čuvaš okoliš, jer „a ne pereš ih u deterđentu koji šteti okolišu?“, no brzo se dignem jer nisam ona mama koja zna što je najbolje za svoje dijete. Svjesna sam da današnji ritam života ne pogoduje boljem, već samo lošijem stanju u svim sferama življenja. No za sebe mislim da sam ona mama za koje će njeno dijete moći reći da sam učinila maksimalno da njegov život bude zdrav. Ako mogu samo jednom radnjom minimalno spasiti okoliš, budem. Ako sam time našoj planeti produžila životni vijek za 5 sekundi, odlično.

I zato mame, nismo toliko dobre mame koliko mislimo da jesmo. I ne, vrlo često ne znamo što je najbolje za naše dijete. Trudimo se da pružimo djetetu najbolje, najčešće sasvim nesvjesne da to ne činimo. A kad je već tako, nemojmo biti malodušne mame i naučimo prihvatiti kritiku, sugestiju, prijedlog i nečiju dobru volju da vam otvori nove vidike. Možda baš platnena pelena izlječi osip vašeg djeteta, možda baš jedna dječja kolica riješe bol u vašim leđima, možda vam baš mama koje je alergična na dijete koje hoda sa devet mjeseci pokaže kako pravilno dojiti, dok ispuhuje dim cigarete cendrajući da ne može prestati pušiti. Nikad se ne zna. Ne sudite, pomozite. Možda ja u ovom tekstu nisam u nečemu u pravu, ukažite mi na to. Svakako ću uz dobro objašnjenje razmotriti činjenicu da možda griješim.

Tihana Kunštek

Foto: R. Perišić (www.photojournale.com)

 

Oglas

Komentiraj

komentari