Prelijepe usne, vitak stas, prekrasna, sjajna kosa, uspravan i ponosan hod, nježne i meke ruke. Svatko tko je prošao pored nje, nije mogao da ne primjeti svu tu ljepotu jedne sitne, tihe žene. Ljepota žene ili izaziva uzdahe ili ljubomorne poglede. Uzdasi su sasvim razumljivi, no zašto ljubomora? Nije samo vanjska ljepota ono što čini ženu privlačnom. U svakom ljubomornom pogledu, u svakoj zavidnoj opasci, svaka žena bi trebala uvidjeti načina da i ona bude privlačna. Da se većina za njom okrene i kaže: „Divna li je ova žena!“
Jasna je odgajateljica u vrtiću. Njena vrtićka djeca je naprosto obožavaju. Roditelji žele da djeca idu baš u njenu grupu. Zašto? Jasna obožava svoju djecu. Kada se netko ozlijedi, Jasna uvijek nađe prave riječi da utješi dijete. Nikada joj nije teško uzeti dijete u svoje ruke. „Dođi teti Jasni da vidi!“, kaže ona Jakovu i uzme ga u naručje. „Ma nije uopće strašno. Malo je zaboljelo, no sada više ne boli, zar ne?!“, nasmiješi mu se nježno. „Malo još boli“, zašmrca Jakov kroz suze. „Vidiš Jakove, sad znaš da sljedeći put više ne smiješ tako brzo trčati kroz blato. Blato je sklisko i vrlo lako se poskliznuti. Obećaj da ćeš sljedeći put biti pažljiviji. Može?!“, kaže mu ona blago. „Obećajem teta Jasna. Blato je sklisko i nitko ne bi smio trčati po blatu.“, kaže on smireno, širom otvorenih očiju. „Hajde, idemo oprati ruke i lice i presvući se u čistu odjeću. Kad mama dođe po tebe, da budeš uredan i nasmijan i najzgodniji muškarac na svijetu.“, kaže ona sa smješkom. Kada je mama došla po Jakova, Jakov je već zaboravio da je osjetio bol i zaprljao omiljene hlače, no nije zaboravio da ga je teta Jasna utješila u naručju, ni da ne smije trčati kroz blato. Trčeći mami u zagrljaj, odmah joj je dao do znanja što je danas ovdje naučio.
Jasna je držala dvogodišnje blizance u krilu. Svakog na jednoj nozi i čitala bajku, dok su ih i druga djeca pažljivo slušala, sjedeći polukružno oko nje. Teta Jasna je svaki dan drugo dijete držala u krilu, kako bi svako dijete vidjelo i sličice oslikane u slikovnici.
Voljela je rad s djecom. To je bio sav njen život. Obožavala je i svoje dvoje klinaca. Ana i Ivan su dobra djeca. Njihova mama ih je načila da budu pristojni, da se starijima obraćaju sa poštovanjem, da prema djeci budu pažljiva i nježna, kao i prema cvijeću i životinjama. Na balkonu su uzgajali pravi mali botanički vrt. Njegovali su razno sezonsko cvijeće i puno malih teglica sa začinskim biljem. Ana ima sedam godina i pjeva u školskom zboru. Jako voli pjevati. Ivan ima devet i igra rukomet u obližnjem sportskom klubu. Imaju i malenog terijera Boni. Ana je samohrana majka. Udovica na žalost. Suprug je stradao u prometnoj nezgodi kada je nosila Anu, na samom početku trudnoće. Obećala je samoj sebi da će djeci dati i njegovu i njenu ljubav, njenu i njegovu pažnju. Da će nastojati biti i majka i otac, mada je znala da to uvijek neće biti moguće, a ni lako.
Svaku večer, Jasna čita svojoj djeci prije spavanja. Nikada još nije izašla iz sobe da ih ne pomazi, prstima ne prođe nekoliko puta kroz kosu i kaže im da ih voli najviše na svijetu. I Ivan i Ana obožavaju maminu dugu, plavu, valovitu kosu. Vole je prije spavanja milovati po kosi, ispreplitati svoje prste kroz nju. Ana joj vikendom pravi frizure, a Jasna uživa u tome da joj Ana plete pletenice.
„Mama, kada ćemo opet ići šetati gradom?“, upita je Ivan. „Evo, sutra. Obećajem!“, kaže Jasna.
Sutradan su krenuli u obilazak gornjeg grada. Sunce je bilo slabašno, ali im je toplo milovalo lica. Nakon par ulica, vide ženu kako prosi na ćošku, ispred jedne trgovine. „Molim Vas gospođo, samo par kuna. Ili malo kruha i mlijeka. Za moje unuke“, zavapi žena. „Mama, zašto ova žena moli novce i hranu?“, upita je Ana potiho i raširenih očiju. „Ne znam zlato. Vjerojatno jer nema. Čuješ da moli za svoje unuke. Vjerojatno su gladni.“, kaže joj Jasna. „Mama, zar joj nećemo pomoći?“, upita je sada Ivan i pogleda je svojim krupnim, tamnim očima. „Ivane, ne možemo pomoći svakome koga smo danas vidjeli da prosi. Ako tako nastavimo, a dali smo 5 kuna onom stričeku bez noge, uskoro ćemo i mi morati prositi. No ako i ti i Ana kažete svojim prijateljicama i prijateljima koliko sirotih ljudi ima po gradu i ako svaka mama vaših prijateljica i prijatelja učini što i mi, nitko ne bi bio jako gladan.“, kaže im Jasna smireno. „Dođite, idemo do dućana! Kupiti ćemo ovoj gospođi nešto, ako se danas odreknemo čokolade. Može?!“, kaže Jasna i uvede ih u trgovinu ne čekajući odgovor. Na izlazu iz trgovine, Jasna pruži ženi štrucu kruha, litru mlijeka i kutiju čokoladnih napolitanki. „Izvolite, ovo je za unuke.“, promrmlja tiho Jasna, bojeći se da ne uvrijedi ženu.“O Isuse, hvala Vam! Bog Vas blagoslovio! I Vas i Vašu divnu djecu! Hvala Vam beskrajno, beskrajno Vam hvala!“, žena se baci pred Jasnu i ulovi je za rub kaputa. Jasni je bilo neugodno, a i djeca su se malo prepala. Jasna se kratko zahvali, uhvati klince za ruke i krene dalje u šetnju, no ponosna što je pokazala djeci dobar primjer kako pomoći nekome. Ana je sljedeći dan u školi zdušno objašnjavala prijateljicama kako je matematički korektno, da ako svatko pridonese sreći samo jednog čovjeka, da bi cijeli svijet bio sretan. Ivan je o tome napisao sastavak iz hrvatskog jezika i dobio pet.
Pa, vratimo se na početak. Zašto je Jasna ljudima toliko lijepa? Vjerojatno zato što sa njenih usana uvijek možete primiti lijepu riječ. Zato što na njenim usnama najčešće lebdi iskren osmijeh. Njene ruke su nježne i meke, jer svaki dan grle i svoju i tuđu djecu. Njena kosa je sjajna, jer joj njena kći svaki dan kroz nju prepliće svoje male prstiće. Stas joj je tanak, jer zna hranu podijeliti sa drugima, a ne biti gladna. A hod joj je uspravan i ponosan, jer nikada ne korača sama. Kraj nje su uvijek Ivan i Ana ili vesela četa malih nožica. Dobro, ponekad se i Boni uplete u taj čaroban hod. Vidite da nije uopće teško biti lijepa i privlačna žena. Svakoj ženi koja ovo čita, želim da zrači tako posebno. Baš kao posebna jedinka, kao posebna, lijepa žena. Zrači baš kao Ti.
Tihana Kunštek
