Ta prokleta kriza srednjih godina!

Kad čovjek dođe u određene godine života, uvijek pomisli da je došlo vrijeme kada više nema nekog prostora za velika životna iznenađenja. Kada pređe tridesetu, razmišlja o tome kako je dobro što se skrasio u nekoj dobroj firmi, ima dobrog supružnika, djeca rastu, sasvim su pristojno ispala kad se sjetimo kakvi smo mi bili. Prošla su vremena noćnih izlazaka i pijanstava i život nam lagano ulazi u kolotečinu zvanu ‘smirio sam se’. U četrdesetima smo presretni što su nam djeca u fazi da više ne moramo non-stop letjeti za njima, polako postaju svoji ljudi. Mi smo u fazi da nas više nije briga imamo li koji kolut špeka oko struka više, da li se ona bora na čelu produbila ili je još plitka, hoćemo li petkom zaleć’ i pogledati dobar film ili otići do kumova na roštilj. Ukratko, nema tu sad više nekih leptirića u trbuhu. Opsjele nas one famozne srednje godine. Što si napravio u životu, napravio si i to je to. Čekaš onaj divan status zvan mirovina, kako bi odselio iz ove užurbane gradske vreve, okopavao dva kvadrata vrta, hranio kokoši i pričao s pticama danju i zvijezdama kad padne mrak. I onda, jedan sunčan i vjetrovit dan, kao tajfun u vaš život uđe ona. Da, baš ona. I baš tada kada mislite da je vaš život postao napokon kvalitetan i smiren, utrči ona! Ta prokleta kriza srednjih godina.

Preko noći shvatite da vi niste roba za izležavanje, brojanje zvijezda, a bogami vam se još ni kokoši ne hrane. Osjećate se još sasvim dobro i smatrate da vam taj kolut špeka oko struka i ne sjeda nešto, da bi ipak trebali ispeglati tih tri reda sisa dok sjedite, kako bi uopće doživjeli ono hranjenje piceka, prije nego vam kolesterol i trigliceridi počnu jesti i sive moždane stanice. Počnete osjećati potrebu da se ipak još ponekad pokoji pripadnik suprotnog spola okrene za vama i pomisli kako ste sasvim pristala osoba za svoje godine. Tada pokušate reducirati prehranu i pješačiti do posla. Pa nakon mjesec dana shvatite da to skidanje naslaga baš i ne ide tako brzo kao nekada, pa odlučite ubrzati tečaj mršavljenja. Mahnito krenete googlati pojmove poput ‘brza dijeta’, ‘kako smršaviti 10 kila u 3 dana’, ‘izgledati dobro u četrdesetoj’, ‘brza dijeta bez gladi’, ‘kako smršaviti, a ne biti gladan’ i slične izbezumljene upite prema toj nemilosrdnoj tražilici koja ne želi izbaciti ništa vama odgovarajuće i prikladno. U tom izbezumljenom traženju po bespućima interneta, u desnom ćošku ekrana mog kompjutera bljesne notifikacija. Omega škola trčanja: ‘Dragi trkači, budući (polu) maratonci i olimpijski prvaci na dugim stazama…’.

Hm, začeška me, pa otvorim mail. O da, zvuči dobro. Tri puta tjedno, sat vremena trčanja. Da, to je ono što mi treba. Firma plaća školicu, poznata ekipa, kolege s posla, odraz u ogledalu očajno frustrirajući, razlozi genijalno motivirajući. I tako odlučih na ovaj mail odgovoriti sa Yes! Yap! I Need it!

Prvi trening živa laganica. Lagano razgibavanje. Minuta trčanja, minuta hoda, minuta trčanja, minuta hoda. Malo ubrzavanja, malo laganini. I prođe sat za čas. Pih, prava sitnica. Drugi dan odlučim kupiti dobre tenisice i na mobitel instalirati Runkeeper. Dvije minute trčanja, minuta hoda, dvije minute trčanja, minuta hoda. Malo ubrzavanja, malo laganini i eto, već je prošao i drugi dan. Treći dan shvatih da me noge nekako čudno bole, ali energija i dalje na maksimali. I tako, sa svakim sljedećim treningom, rute su postajale duže i brže, a moje noge sve trapavije i teže. Kada smo krenuli sa šest minuta trčanja bez prekida, pomislih da je ovo najviše što mogu i ako će se ovo tako nastavljati, ja sam na putu kojim ću morati odustati. Ne, ja to ne mogu. Pa šest minuta u komadu nisam trčala ni kada me ganjao susjedov napaljeni pas s livade u kvartu do najbliže zgrade sa stubištem. Stigla sam prije njega do stubišta, a vrijeme mi je bilo 30 sekundi na 100 metara. Tih 500 metara sam trčala 2 i pol minute. Srećom, pas je poprilično star, pa je ta činjenica nadvladala napaljenost:)

Tu večer sam nakrcana ibuprofenom i nalickana ICE gelom, ležala s nogama u zraku, blejala u statistiku na Runkeeperu i pitala se kako sam uspjela pretrčati skoro 4 km, a skinuti samo 300 kalorija. Ili prokleti Runkeeper laže ili je lakše skupiti 20 tisuća kuna i platiti isisavanje svih tih, teškom mukom vlastitih zubiju i mišića lica, nakupljenog sala. I tada se sjetim da su mi rekli da će biti takvih dana. Dana kada ti ništa ne ide od noge. I pomislim: ‘Pa zaboga ženo! Preživjela si nekoliko potresa, sedam godina podstanarstva, seljakanja, razvod braka, tešku ortopedsku malformaciju djeteta i njegove dvije godine u invalidskim kolicima, prometnu nezgodu i šest mjeseci rehabilitacije, 25 postupaka izvantjelesne oplodnje, četiri poroda, pa i ono najgore što čovjek može preživjeti, smrt vlastitog djeteta. Zaista ćeš si stvarno dozvoliti da ovo ne možeš? Ne dušo, to nisi ti!

I tada je došao onaj klik. Stavila sam laptop na drugi kolut špeka između bokova i glave i uguglala: Utrke 2017. Otvorila Notepad i upisala: B2B Run i Terry Fox – To ćeš istrčati, makar ti bilo zadnje! I sejvala!

Kada sam par treninga kasnije otrčala svojih prvih 10 minuta u komadu, znala sam da je prijetnja samoj sebi bila pun pogodak. Idući puta sam istrčala 12 minuta u komadu i idući 15. Nakon svakog treninga sam trljala noge ledom zamotanim u muževu čarapu i klela sve svece, a posebice nordijskog snažnog i tvrdoglavog boga Thora i njegovog jarca, čija sam vjerojatno reinkarnacija u ovom životu. Ili sam samo bila obični magarac, tko će ga znati. Kada sam se neki dan osjetila izazvana pozivom na trku od 5 km, pomislim – Ma, mogu ja to! I znate što? Otrčala sam ja tih svojih prvih pet. Niste valjda sumnjali u mene? Doduše, bilo je nekoliko teških trenutaka, kada sam pomislila odustati. No nešto me tjeralo naprijed. Zadnjih 300 metara više nisam vidjela ništa. Samo tamu. I pomislim: Ne, ne možeš sada klonuti. Ne možeš se sada srušiti. Ne dušo, to nisi ti!

U daljini odjednom ugledam trenera i hrpu kolega kako veselo mašu. Začujem kako me bodre. Ogromna svjetlost ispuni dan i ja dobijem snagu nevjerojatnog Hulka. Pretpostavljam da sam bila i slične boje. Udahnem, izvučem iz onog zadnjeg pretinca svoje svijesti buket božanske snage i pretrčim ciljnu liniju dok trener uzvikuje: 6,03!

Pogledam u nebo i zahvalim se svojem anđelu iznad duge što me naučila da je život bolan. Da iz boli raste karakter. Da iz karaktera niču rezultati, a iz njih vlastite pobjede. Neke životne bitke sam gubila, no ovu sam ovaj puta dobila. I naravno. Ja možda malo lutam na početku. Nisam previše vješta sa stvarima koje mi nisu urođene. No kada naumim, ja bezumno tvrdoglavim, inatim se i borim. I tada ih prihvatim. I znam da vjerojatno nikada neću podići neki pehar u zrak, no sigurna sam da ću svaki puta, ako treba i na koljenima prijeći tu liniju na cilju. Jer to sam naprosto ja. Obična mazga tvrdoglava.

Tihana Kunštek

Midas

Komentiraj

komentari