Tebi, i tebi, i tebi sine moj

Sine moj. Znam da nisam savršena majka. Ponekad u meni sebičnost zgazi žrtvu i snagu koju sam željela imati za tebe u sebi. No, tješim se da savršeno ljudsko biće ne postoji. Moram ti svašta priznati. Došlo mi je tisuću puta da poludim, jer si me doveo do granice ludila i izdržljivosti. Ali nisam od tebe i sebe odustala. Nisam. Jer koliko god da me izludiš, ja te beskrajno volim. Nisam, jer koliko god da me izludiš, moj si i ja sam te od svojeg tijela otrgla. Moj si odraz i moja duša.

Jednom sam se od jada osjetila toliko ranjeno i nemoćno. Ne zbog toga jer si ti nešto zgriješio. Nisi. Lagao si, no zar ne laže svatko i nije li to tako sasvim ljudski? Netko iz potrebe, netko iz straha. I to je bila tako jedna sasvim nevina laž, a tako me u taj tren beskrajno povrijedila. Jer nikada te nisam učila da lažeš. I tada sam u djeliću sekunde shvatila da je to samo moj neuspjeh i da ćemo morati drugačije. Da bacanje stvari po kući ne mijenja ništa, osim tvojeg pogleda kroz mene. I jesmo. No tada sam imala svoj trenutak slabosti. Oprosti mi!

Sine moj. Sjećaš se onda davno, kada sam na tebe vikala kao pomahnitala luđakinja? Kada sam ti na tjedan dana oduzela sve što voliš? Play station, slatkiše, loptu za nogomet? Kada sam te kaznila jer si bio užasno zločest?

I ne, nisi ti ni tada bio baš ništa kriv. Učinio si nešto što i svaki drugi dan. Nešto što svako dijete učini. Pobacao si vodene balone sa dvanaestog kata. No ovaj puta na ucviljenu djevojčicu najpimplavijeg susjeda u zgradi. I dok sam slušala kako si neodgojen, odvratan i mutav, preplavio me bijes. No nakon što sam bijes ispucala verbalno na tebi, shvatila sam da si samo jedno drago i nestašno dijete. Uopće to nisi učinio namjerno. Ona se naprosto našla tamo, baš tada. Shvatila sam da nisam bjesna na tebe, već na susjeda i da je on u stvari neodgojen i odvratan. Jer, znaš što? I ja sam jednom sa četvrtog kata bacila vodeni balon i skoro pogodila dijete u kolicima. I znaš što? Zreli ljudi ne napadaju jedni druge, već smireno razgovaraju i rješavaju probleme. I opet sam pomislila kako je to moj neuspjeh i da ćemo morati drugačije. Da nisam bila ni najmanje različitija od nabrijanog susjeda. I jesmo. I znam da si ti već sigurno zaboravio taj moj trenutak slabosti. Ako slučajno nisi, molim te, oprosti mi!

Sine moj, neki dan sam podigla glas na tebe jer si prolio mlijeko po kuhinji. Umjesto da te naučim kako počistiti nered za sobom, ja sam ti pokazala da ću na tebe vikati i umjesto tebe čistiti. Na žalost, prosvjetljenje je došlo prekasno, no obećajem ti da je sljedeća runda papirnatih ubrusa umočenih u razliveno mlijeko tvoja. I oprosti mi unaprijed što ćeš malo nažuljati koljena na podu, ali tako se odgajaju djeca. Ne vikanjem.

Oprosti mi, no čovjek uči dok je živ. I nikada nije kasno postati bolji čovjek.

Sine moj. Takvi trenuci nisu ugodni, ali su naš zajednički rast. Ja sam shvatila da sam zaboravila biti dijete. Da sam i ja nekada bila dijete. Ti možda već jesi ili ćeš tek shvatiti da ti roditelji ne žele ništa loše. I sami to ponekad zaboravimo, ali imamo neki nepisani dogovor da jedni druge na njega podsjećamo. U stvari je to upravo savršeni ritam obiteljskog života.

Sine moj. Znam da takvih loših trenutaka zaista nije bilo puno. Znam da su ti bitniji trenuci kada smo čitali priče za laku noć. Rekao si mi da ih pamtiš. I one trenutke kada sam ti mjerila temperaturu, masirala trbuščić, držala te dok povraćaš. Kuhala baš ono što danas želiš, trčala sa tobom kroz parkove, lokve svježe kiše, plesala navečer na krevetu dok smo se mlatili jastucima.

Ne znam koliko pamtiš, ali nikada nisi zaspao, a da ti nisam rekla da te volim. I da ti želim lijepe snove i mirnu noć.

I danas, kada si odrastao čovjek, ponekad mi se zalomi da te čvrsto stisnem, poljubim i kažem volim te, a ti me pogledaš i kažeš: „Znam mama. I ja tebe. Jako!“

Nemaš pojma koliko sam sretna što to znaš.

Neke majke često djeci govore: „Ne znaš ti koliko sam se ja žrtvovala za tebe!“. Zato ću ti ja reći nešto sasvim drugo. Sine, biti majka uopće nije žrtva. Biti majka je najljepši poziv na svijetu. Ono što dobiješ kao jedna majka, neprocjenjivo je u odnosu na sav materijalni svijet.

Na dan kada si se rodio, ja sam bila najsretnija žena na svijetu.

Na dan kada si prvi puta rekao mama, ja sam bila najsretnija žena na svijetu.

Na dan kada si krenuo u školu, ja sam bila najponosnija mama na svijetu.

Na dan tvoje mature, ja sam bila najponosnija majka na svijetu.

Toliko si me puta usrećio, da u svakom trenu mogu reći da je moj život savršeno predivan i potpun.

Tvoj prvi osmijeh, zubić, prvi koraci, prvo samostalno odijevanje, prva petica, prva simpatija.

Naučio si voziti bickl, penjati se bez padova, veseliti se pticama i cvijeću, zagrliti, poljubiti, isplakati, oprostiti.

Stekao si prijatelje, izašao sa djevojkom, otplesao maturalni ples, zaposlio se.

Postao si čovjek. Moje maleno dijete je postalo odrasli muškarac. A ja sam i dalje samo jedna obična mama. I evo, već treći puta prolazim taj svoj životni ciklus, koji u stvari nikada ne prestaje. I kad me ne bude, ja ću i dalje biti tvoja mama.

I tako sam sretna što si baš ti, da baš ti, odabrao mene za svoju majku.

I oprosti mi nekada na mojoj ljutnji. Ja sam samo obična žena od krvi i mesa.

I oprosti na svakom povišenom tonu i često kratkim živcima. Znam da će se i kroz tvoje očinstvo ponekad i takve stvari događati. Ljudi smo. Sjeti se da sam te učila da opraštaš. Ponekad treba i sebi znati oprostiti.

I zapamti. Sve je to ogledalo mene. Mojih grešaka, krivih procjena, kratkih živaca. Maleno dijete nikada nije ni za što krivo.

I ponekad tu izbije i koja loša slika, no znam da je takvih fotografija malo.

Jer čovjek je sastavljen od nekoliko naličja, ali lice je samo jedno. Sa njime se rađaš i njega hraniš i gradiš.

I zato želim da me pamtiš po samo nekoliko stvari. Sjeti se mog pogleda dok si bio bolestan ili u boli. Sjeti se mog dodira kada ti je bio potreban. Zagrljaja kada si živio neki svoj unutarnji strah. Lica kada sam ti rekla da te volim. I znati ćeš koliko mi značiš sine moj, moje sve na svijetu.

Tihana Kunštek

Image source: Huffpost

Oglas

Komentiraj

komentari