Teta Mina i teta Tina

Sparno je. Žurim sa posla. Ne želim da maleni dugo čeka. Znam da voli ići u jaslice, no ipak ne želim da me dugo čeka. A moram priznati i da mi nedostaje svako jutro, dok izgaram na poslu. Sva mokra od žege i vrućine, ukucam četveroznamenkasti broj u alarm i otvorim lagana vrata dječjeg vrtića. Divan, svjež zrak klimatizacije mi prostruji licem i tijelom. Provirim kroz prozorčić iz hodnika u sobu najmanjih Ribica. Teta sjedi na stolici i ljuljuška mog malog „trablmejkera“ kojem ugledam neku tugu u očima. Pjevuši veselu pjesmicu, dok se ostala djeca drže za ruke, smiju i zajedno plešu. Baš predivan prizor. I nadasve predivan osjećaj kad vidite kakvu sigurnost osjeća ovdje, u njenom naručju. Teta me pogleda i razvuče usta u topao osmijeh.

„Zaista smo sretni sa ovim vrtićem i tetama“, pomislim. Lagano pokucam i još laganije otvorim vrata sobe, da ne udarim koje rasplesano dijete.

„Mama, Vaš šećer se probudio sa temperaturom. Znam da Vi brzo dolazite, pa Vas nisam zvala da Vas nepotrebno ne uzrujavam. Nije strašno, 37 sa 8, ali nije uopće dobre volje. Tužan je, pa smo se malo pomazili“, izgovori u dahu naša teta.

Uzmem ga u naručje i zagrlim, a on me obuhvati svojim malim, vrelim ručicama. Da, zaista smo sretni što su tete tako pažljive prema njemu. Svakom roditelju užasno puno znači kad znaju i vide da su im dječica sretna u svom drugom domu. Pogotovo kad su još maleni i nježni dvogodišnjaci. U tom trenu osjetim ogromnu zahvalnost prema ovoj divnoj ženi. Znam da nije lako svaki dan biti ovako raspoložen i skakutati sa djecom. I ona je samo čovjek koji je ponekad tužan, ponekad je boli glava, ponekad samo ima loš dan. Ponekad je zabrinuta, a ponekad sigurno i ljutita. No nikada to ovdje ne pokazuje. Da. Osjetim ogromnu zahvalnost i veliko divljenje, prema toj malenoj, krhkoj ženici.

I tako ja jednu nedjelju ležim sa svojom mrvom, mazimo se i gledamo Snježno kraljevstvo. Naišli smo na njega slučajno, skoro na sam kraj filma. No totalno se uživio i sasvim se umirio uz mene. Oči mu se rašire i sa velikim zanimanjem ga tako on gleda.

„Mama vidi, teta Mina!“, pokaže prstićem na ekran na kojem se Ana smrzava jer joj se srce počne lediti. U jednom trenu primjetim malu sličnost. Aninu boju kose koja je počela bijeliti.

„Nije to teta Mirna dušo. To je Ana.“, kažem mu.

„Neeeee, to teta Mina!“, vikne on.

Nasmješim mu se i kažem: „Ok, to je teta Mirna. A što joj se dogodilo? Zašto se tako trese?“

„Zima teti Mini. Zabojavila kapu. Jadna teta Minaaaa!“ zavapi on i usta mu se počnu kriviti u grimasu za plakanje, a ja ga primim i čvrsto zagrlim.

Da. Moj dvogodišnjak je osjetio istu onu empatiju prema teti Mirni, koju je ona pokazala njemu kad je bio pod temperaturom i u groznici. Moja mala spužvica je upamtila kako ga je teta Mirna utješila, kako je u tom trenu bila njegova zaštitnica. Teta Mirna ga je naučila najdivniju stvar koju jedno biće može predati drugome. Najdivniju ljudsku osobinu. Empatiju.

I tako je nevjerojatno brzo prošla ta godina dana otkada smo krenuli u jaslice. I ne postoje dovoljno dobrih riječi da opišem koliko smo sretni što je on tamo toliko sretan.

Večeras je moja mrva zakurila. Okice mu staklene i tužne. Ležim kraj njega i mazim mu lice.

„Ti si moja mrva. I moje zlato. I ljubav najveća. I sreća beskrajna. I oko najtamnije. I maza jedna obična.“, tepam mu.

„ I volim te!“, kažem mu i nježno ga poljubim u lice.

„Ajde, reci mami. Što si ti?“, potaknem ga na razgovor.

„Joko mamino. I jubav.“, odgovori mi.

„I što još?“

„I muva i zjato. I mama voli Mateja!“

„A koga Matej voli?“, upitam ga.

„Tetu Tinu!“, ispali on kao iz topa.

Nasmijem se glasno i poljubim ga. Da, moje dijete voli tetu Tinu. I ja sam beskrajno sretna zbog toga. Jer moje dijete ne voli baš svakoga, ali teta Tina je ušla u klub voljenih osoba.  Sigurno je to debelo zaslužila. Jer mada znam da je sasvim blaga, zapazila sam da je jako pravedna. Što opet znači da ga je nešto predivno naučila. Dijeliti, pažljivo slušati, biti strpljiv, pamtiti. A pravda je često ljudima teža od nepravde.

I zato želim zahvaliti svim vrtićkim tetama što su toliko divne prema našoj dječici. Što ih uče da budu dobri i samostalni ljudi. Što ih grle, kad im je potreban zagrljaj. Što ih maze, kad im je potrebna utjeha. Što ih vole i kada imaju sto briga u glavi. Znamo da vaš posao izgleda kao igra, no znamo i da to nije baš tako. Ono što nama izgleda kao zabava, vama je ipak ponekad breme odgovornosti na leđima. Vi odgajate našu djecu, buduće velike ljude. Tete, hvala vam!

Tihana Kunštek

Komentiraj

komentari

1 komentar

Comments are closed.