Trkaća kokoš i vegeterijanac s posebnim potrebama

Eto, stiglo je! To predivno ljeto! Napokon sunce, more, izlasci u prirodu, roštilj sa ekipom. Rijetko tko ne voli ljeto, zar ne?! Ja recimo. Nekako više volim zimu. Volim blagdane, pahulje snijega, rukavice, šarene kape. Volim ja i more i kupanje i polugola trčati po prirodi, no nekako su mi zima i vatra u kaminu više prirasli srcu. Ako me ponekad čitate, znate da se od Nove godine borim sa kilama. Pisala sam od tada bar dva puta o tome. Eto, pola godine je prošlo, ja i dalje na istoj kilaži. I šta sad?! Ljeto je stiglo, zima ‘ošla, masne naslage utaborene k’o Bear Grylls u sniježnoj špilji vlastite izrade uz ledenjak Perito Moreno. I sad kreće ona poznata, domaća tragedija da i onaj tko jako voli ljeto, počne razmišljati o blagodatima četiri sloja odjeće i sanjkanja na Sljemenu. Čeznutljivo pomisli na topli čaj, a manje čeznutljivo na hladno, točeno pivce.

I umjesto da samo razmišljam, ja sam napokon i nanovo krenula nešto i fizički raditi.

Prvo sam izbacila meso iz prehrane, a ubacila proteine biljnog podrijetla. Čisto iz vlastitog gušta. Ionako sam imala dugogodišnje borbe sa odabirom mesnih obroka koji mi se jesu ili nisu gadili za konzumaciju, pa zašto da se više zamaram time. Izbacih naprosto sve. I ne, nisam jedan od onih vegana koji će vam brojiti količinu leševa koje ste pojeli, ubili, osakatili ili žrtvovali za vlastito zadovoljstvo. Nisam uopće vegan. Jedem mliječne proizvode. Jedem ribu. Doduše, sad imam nekih okusno – moralnih dvojbi i oko konzumacije svih produkata životinjskog podrijetla, no nisam još na toj mentalnoj razini da se i njih u potpunosti odreknem. Dakle, deklarirati ću se kao vegeterijanac s posebnim potrebama. Da, definitivno. To sam ja. 

Nakon što sam krenula tim hranidbenim pravcem, moram vam priznati da se fizički osjećam puno, puno bolje. Nisam napuhnuta i tusta, ne drijema mi se nakon jela. No ono što me sasvim razbudilo u tom smjeru na putu prema zdravijem životu, to je trčanje.

Srećom, tvrtka za koju radim je krenula u organizaciju besplatnih škola trčanja za svoje djelatnike. Pa što to ne bih iskoristila u skidanju svojih (teškom mukom i upornim žvakanjem bespotrebnih kalorija) prekomjernih kilograma. Naravno, pola ekipe je odustalo nakon tri treninga, no ne i ja. Žilava, uporna, sitna ženica sa nogama k’o trkaća kokoš. Znate onaj oblik batka, dolje kost, gore deset kila mesa? E, baš takve imam i ja.

I tako sam krenula trčati. Nakon mjesec dana na vegeterijansko – posebno potrebačkom režimu prehrane, napokon sam imala dva kilograma više nego mjesec dana ranije. To mi nije uspjelo ni kada sam skoro svaku večer ubijala tugu zbog te odvratne, plave vage, koja uvijek bezočno laže, jedući genijalan burek od sira iz kvartovske pekare.

Ali! Ali! Ali! Krojački metar je pokazao 3cm manje u obujmu struka, 4 cm manje u obujmu bataka i čak 5,5cm manje oko riti.

Heh, već ste se sigurno počeli naslađivati mojom mukom, priznajte!

I tako, to mi je poticaj da izdržim i sljedećih mjesec dana u mojoj školici za trkaće kokoši.

Jedna od dražih pohvala mom znojenju kaskajući na +30 su sinoćnje riječi mog zakonitog: “Hebate, pa ti si se stvarno malo stanjila!”

To da je napomenuo da želi da prestanem sa trčanjem ako primijeti da mi se cice smanjuju, neću previše naglašavati. Bitno da je on vidio promjene na meni, a njegovo mišljenje mi je (k vrapcu, moram to sad i javno izreći) ipak zazvučalo važno.

Mada nisam jedna od onih iskompleksiranih ženica, koje se mazuckaju raznoraznim kremicama, zatežu u teretanama, kupuju odjeću u kojima im guzica stoji više, cice prkose zakonima fizike, a trbuh zatežu raznoraznim steznicima, godilo mi je što je primjetio.

I sad ćete pitati – ako nisi takva, zašto se onda zdravo hraniš i trčiš. Zato jer se osjećam bolje. Znam da se nisam uopće promijenila, ali osjećam se bolje. I meni je to sasvim dovoljan razlog. I kad se pogledam u ogledalo, ne vidim neku veliku promjenu. I dalje vidim četrdesetsedmgodišnjakinju, kojoj bi mnogi pozavidjeli i na formi i izgledu. Bez uvijanja, egoizma ili pretjerivanja. Zaista! Možda imam iskrivljenu sliku o sebi, a možda se samo dovoljno cijenim i volim.

Kako god, kao i uvijek, ja ću vam o svom iskustvu. Jer uopće nije teško voljeti se i ugoditi si. Zato ću baciti savjet, dva, tri. Samo zato da lakše skinete sve predrasude o svom tijelu, na nekoj prelijepoj jadranskoj plaži.

Uvijek kod sebe više obraćajte pažnju na svoje kvalitete, a manje nedostatke. Nedostatke imamo svi. To valjda znate. Savršenstvo ne postoji. No ne zna svatko pisati, šivati, plesti, plesati, predavati, poticati druge, crtati, modelirati. Istaknite se u onome što radite dobro. Pokažite ljudima koliko vrijedite. Ako ne pokažete, nitko to ne može ni znati. Sigurno imate bar jednu vještinu na koju ste ponosni. Iskoristite je da si malo dignete samohvalu. Vidjeti ćete koliko će goditi i duhu i tijelu.

Na kraju dana si obavezno dodijelite neki kompiment. Bože Tihana, kako si genijalno istaknula oči tom maskarom. Izgledaju tako veliko i toplo. Reci to naglas, samoj sebi. Vidite. Nije teško. Bitno je da to zaista mislite, dok gledate te svoje prekrasne oči u ogledalo.

Ja sam sinoć sama sebe nagradila tako da sam dijete odvela baki, a ja izvela zakonitog na pivo i zatim do dva u noći gledala omiljene serije uz heljdin kruh i kikiriki maslac. To je bilo nešto čega sam bila željna. Nešto što rijetko kad mogu učiniti. Provesti sate uz mali ekran, znajući da me ujutro moj cendro neće rano probuditi. Nije neki ludi provod, ali meni je baš to nedostajalo. Dakle, nagradite se! Onime što vam baš sada nedostaje. I sitnice vas mogu dignuti iz mrtvih i vratiti vam energiju i samopouzdanje.

Nikada se ne uspoređujte s drugima. Vi niste oni, ali što je još bolje, oni nisu vi. Sjetite se nečega što imate, a drugi nemaju. Ma bilo koje sitnice. Ne mora uopće biti materijalno. Možda vaše dvogodišnje dijete zna nabrojati do deset. Eto, to nije baš nešto čime se roditelji dvogodišnjaka mogu pohvaliti. Možda vam je dijete ostvarilo neki sportski uspjeh. Vaše dijete je vaš odraz. Pohvalite se njime. Osjećati ćete da ste baš posebna mama, a i vaše dijete će osjetiti koliko ste ponosni na njega. Imate od toga dvostruku korist.

I uvijek, ali baš svaki dan se prisjetite što je vaše tijelo učinilo za vas i vratite mu. Vaše tijelo vas je nosilo. Sve te vaše kilograme. Dizalo je teret. Hodalo je u visokim petama. Sjedilo je osam sati. Vratite mu svoju zahvalnost. Istuširajte se u mlakoj vodi gelom koji najviše volite. Izmasirajte si stopala nekim finim maslacem od kojeg će bridjeti i biti klizava i masna. Istegnite mišiće i napravite par jednstavnih vježbi za kralježnicu. Bez napora i umaranja. Samo se razgibajte. Pojedite nešto lagano i svježe. Lubenicu, dinju, zobene pahuljice, svježi jogurt. Tijelo će vam biti zahvalno, a vi ćete se osjećati genijalno. I lijepo.

I ono najvažnije. Kad se skidate na plaži, nabacite jedan od onih svojih najšarmantnijih osmijeha samoj sebi. Pozdravite pristojno susjede koji imaju ručnike do vašeg nekim univerzalnim pozdravom kojeg i Čehi razumiju. Adio, ćao, helou. Dok će oni razmišljati odake se znate i čemu taj zagonetni osmijeh, vaše tijelo prepuno strija i celulita neće ni primijetiti, jer ćete već biti u vodi. Obećajem vam to:)

Tihana Kunštek

 

Oglas

Komentiraj

komentari