Veseo susret crvenog nosa i izgubljenog losa

Vrlo često se zapitate dokle seže dječja radoznalost, zar ne? Neka djeca su bojažljiva, pa će djetinjstvo provesti gledajući druge iza ćoška, praveći se da ih nema, dok će druga biti uvjerena da svi kaskaderi ovoga svijeta mogu nešto naučiti od njih. Ovi prvi će vjerojatno sve to savladati na suptilniji i jednostavniji način, možda malo kasnije, no i dalje sam nekako pobornik da dijete mora naučiti lekciju o vlastitoj glavi. Što prije, tim bolje. Ja sam eto rodila ovu drugu vrstu djece. Nevjerojatno koliko su često učili na svojim greškama. Imali smo stolicu sa našim prezimenom u čekaonici Klaićeve traumatologije i kirurgije. Sada imamo jednu takvu i na Rebru. No nije da nemaju na koga biti takvi. Vidjet ćete.

Svatko tko me iole pozna, zna da cijeli život muku sa sinusima mučim. Osim toga, zna i da imam fetiš maljati nokte najdrečavijim i najotkačenijim lakovima za nokte, da jedan dan svaki nokat nosi drugu boju, drugi dan drugu. Poneki je bubamara, poneki Spiderman, poneki Minion. Zato se u mojoj Sport Billy torbici uvijek mogu naći aceton i vata i nekoliko raznobojnih lakova za nokte. Za hitne popravke. Obično aceton stavim u neku posudicu u kojoj su nekada bile kapi za nos , jer mi nikada ne treba puno i manja je mogućnost da ću ga proliti po torbi. A nije da sam ga jednom prolila. Tu odličnu ideju pokupih od kolegice kojoj često treba alkohol, pa da ne nosi bocu od 2dl, ona fino sune malo toga u bočicu od kapi za oči. Medicinski alkohol. Ne pričam o vodki. Žena ima konjuktivitis, nosi leće… ma nije bitno.

I tako, probudim se ja to jutro sva podbuhla, boli glava, nos zaštopan, sinusi pred kolapsom. Ugrijem vodu, ubacim vodu u inhalator, nakapam malo ulja od eukaliptusa i pokušam probuditi bar trunku života u svojim maksilarnim i frontalnim sinusima. Oči me peku, znači eukaliptusa sam stavila sasvim dovoljno, no miris ni najmanje ne osjećam. Sva uplakana, crvenih očiju, ustanem i odem po torbu da izvadim kapi za nos. Inhalator ne pomaže, na žalost. Nađem ih, zabacim glavu i u svaku nosnicu uštrcam onako, pošteno obilan mlaz te Bogom dane tekućine. Nakon točno tri tisućinke sekunde shvatim da nešto nije u redu. Oči mi mahom pokušaju iskočiti iz duplje, čujem u ušima kako mi nosna sluznica doslovce cvrči, a grlo u trenu zapeče kao da sam popila galon solne kiseline. Aceton! Tihana, ušmrkala si aceton!

Utrčavši u hitnu, prijemna djelatnica me pogleda širom otvorenih usta. Izgledala sam naprosto savršeno. Savršeno, ako ste preživjeli udar hidrogenske bombe, koja je maločas grunula ispod vaše fotelje, dok ste gledali doktora Oza i njegove savjete o mršavljenju i maštali kako si ugrađujete čip pod jezik koji će vas svaki puta opi_deknuti sa 16 ampera, jer je to jedini način da prestanete jesti. Ja sam recimo ušmrkala aceton. Ima skoro slično djelovanje. Samo zaboravih da ću morati osim čipa, neko vrijeme imati i braunilu za primanje tekućine.

I tako. Kažu čovjek uči jedino iz vlastitih grešaka. Šta da? Hm, ja sam recimo ovu epizodu još jednom ponovila. No nisam ušmrkala aceton. Od tada mi nije bilo teško nositi onu bočicu od 1dl i riskirati prolijevanje po torbi. Ali mi je bilo teško pročitati upute na kapima Sinusan. Jer one se kokoško ne nakapavaju u nos, već se dvije, tri kapi stave u 2dl kipuće vode i onda se udišu. Toliko o jačini navedenih kapi i ponovnom utrčavanju moje persone u istu hitnu službu.

Ovo je bio nesretni slučaj. Oba puta. Srećom, bez većih posljedica na kraju. Hajmo mi radije na onu radoznalost.

Dogodi se to vama. Jednom, drugi put. I sad je smiješno. I pitate se kako ste mogli biti toliko tupi. A onda vam jednog dana dijete utrči u stan i pomislite da imate deja vu. Jesam li ja ovo vidjela nedavno? Nije valjda ušmrkao onaj moj Sinusan? Ma nije, kod mene je u torbi. On sopče, pokušava vam nešto reći. E sad, ili je mak’o skroz ili ga je bijesna lija ujela. Krvi i ugriza nema, no od nečega je podivljao.

„Što ti je? Možeš li govoriti? Što si udahnuo?“, sasvim smireno ga upitam, da ga dodatno ne uplašim. Poznata sam i po tome što nikada, ali nikada nisam paničar. Osim i jedino kad ušmrkam nešto što malo jače peče.

„Eita!“, drekne. Na oči mu krenu krupne suze, iz nosa i dalje suklja žuta pjena, iz ćoškova usana žuto-zelena slina.

„Sine, saberi se! Moraš mi reći što si uzeo!“, uhvatim ga čvrsto za ruku, a glavom mi krenu šibati misli. Zaboga, pa ima tek 10 godina! Što mu je moglo biti dostupno?

„Evitu, mam!“, zagrcava se i rida.

„OK, idem nazvati hitnu! Evita je pokopana na starom argentinskom groblju, a ti ćeš na Miroševac, ako ne pozovem doktore“, krenem prema telefonu, shvativši da uz pjenu, još i halucinira.

„Neeee, bitu dobo!“, drekne kroz suze i sjedne na rub kade.

„Sine, moram nazvati hitnu, sve ti je gore. Popij vode, odmah!“, sad već galamim.

„Neeeee vodeeee! Neeeeee!“, osjetim mu stravu u glasu.

U tom trenu u stan uleti godinu dana mlađi i drekne: „Jel dobro?“

„Jel’ dobro??? Hoćeš li mi molim te reći što je uzeo? Što su mu dali? Tko mu je što dao? Odmah, dok mu još ima spasa!“, dreknem histerično. Ali nisam paničar. Nikako.

„Ma nije mu ništa, proći će za minutu, dvije!“, smireno mi odgovori. Vidjevši moj pogled ptice ubojice, nastavi: „Ušmrkao  je Cedevitu od grejpa.“

„Ušmrkao  je Cedevitu???“, upitam zabezeknuto na samu pomisao da bi netko došao na takvu ideju i automatski tražeći način kako je to mogao biti nesretan slučaj. Možda ga je netko gurnuo, pa mu se nos slučajno našao u piksi Cedevite ili nešto tome slično.

„Da! Htjeli smo ispasti hrabri pred Jurom, jer je rekao da samo kukavice ne mogu izdržati peckanje Cedevite u nosu! Ja sam rekao da sam ja ipak kukavica, ali samo zato jer ne volim tu od grejpa. Da je bila naranč…“

„Dosta!“, prekinem ga urlikom. U među vremenu je i stariji došao k sebi, povremeno hračkajući žuto-zelenu pjenu. Dakle, kao i svaka druga majka, ostadoh u šoku.  Moja djeca, ušmrkavanje, Cedevita. Jesam li i ja bila toliko blesava i radoznala u njihovim godinama. Da, jesam. Ili to ili sam već tada imala grdih problema sa nosnom šupljinom. Imala sam šest kada mi je mama pincetom vadila bubamaru iz nosa. Samo sam htjela da joj bude toplo.

Malo smo Jurina mama i ja kasnije popričale i posavjetovale se kako to s djecom riješiti, ali nećemo sad o tome. Bilo bi predugačko i predosadno. I možda nam djeca izgledaju kao izgubljeni losevi u vremenu i prostoru, no i mi smo bili takvi. Izgubljeni losevi. Često i crveni nosevi. I za razliku od njih, meni se „dogodilo“ dva puta. Bit’ će da slabije učim od ove današnje djece. Kako god, živi smo, zdravi i imamo o čemu pričati. A dok je priča i smijeha, do tada je i sve u redu. Pozdravlja vas jedan prehlađeni, crveni nos. I sad si idem ocijediti limun, grejp i naranču. Hebeš Cedevitu!

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari