Vjenčanica, ribički štap i cendravo dijete

Kažu muškarci da mi žene imamo problem sa spremanjem i uređivanjem kada nekuda idemo. Pa da vidimo.

Četvrtak. On dolazi s posla. Žena jedva čeka da ga ugleda na vratima, jer je danima doma s bolesnim djetetom. Jedva čeka da on samo malo zabavi to dijete. Ne da ona digne sve četiri u zrak, već da napravi ono što nije stigla, jer joj je bolesno i cendravo dijete cijeli dan po rukama. Da opere suđe, potrpa rublje u perilicu, pomete, opere po podu porigotine, odnese prljave pelene, stavi nabrzaka nešto kuhati, jer će joj sutra opet mali biti cijeli dan cendrav i jadan po rukama. On se baci na trosjed i krene telefonirati. Naime za vikend je ribičko natjecanje. Prvo ove sezone. Uzbuđenje je na vrhuncu svih vrhunaca. Hebeš ti seks ili tanjur dobre hrane. To je zanemariv užitak naspram blejanja u dva štapa, dva dana bez prestanka, u blatu do koljena.

„OK. Ja ću onda uzeti sve za grah i malo vina, a ti uzmi kruh i pivo. E, uzeti ću i vode“, i tako oni dogovaraju cijeli vikend, jedno sat vremena preko telefona. U tih 60 minuta odredili su točan položaj za štapove, ribičke stolice, čak i za hlađenje cuge. Ono što će jesti, tko će što kupiti, gdje će tko spavati. Tko točno ide, zašto onaj nejde, što glumi da nema para i slično. Pa onda koliko i kakvih mamaca uzeti, koje točno štapove, koje role, koju mrežu, koliko je voda mutna, koliko je hladna, koliko visoka i gdje je blato, a gdje ne. Gdje je zadnji put riba grizla onim neukim idiotima, a gdje njima nije.

Pa onda ima li već komaraca, gdje im je onaj sprej koji koriste američki marinci, na koje ni zmije ne idu, a kamoli komarci, da li ih dvoje može spavati u Espaceu ako spuste zadnje siceve, trebaju li im i vreće za spavanje ili je dovoljna samo deka.

Treba li za grah i špeka, ili su dovoljne samo kobasice i suha rebra. Da li da uzmu ljutu ili slatku papriku, Fant ili Lovačku juhu i tako sat vremena u nedogled dok ona i dalje drži cendravo dijete na rukama i tješi ga.

Nakon telefoniranja, njoj se napokon lice ozari, on dođe do nje i kaže malome: „Sad će tebe tata zabaviti!“ i uzme ga u ruke. Izljubi ga na točno sedam sekundi, nabode u hranilicu, pobaca ispred njega natrgane kekse i krene namatati ribičke role.

„Sad će tebi tata pokazati što je pecanje!“, uzbuđeno mu kaže.

Malom se mješaju bale s keksima, otac prebire mamce, vadi ih iz kutije, premješta u drugu, pa mu ne paše raspored, pa ih opet sve povadi, pa ih sortira po kutijicama, pa mu opet nešto ne štima i tako sljedećih sat vremena. Mali se u međuvremenu najeo bala i keksa, popio vode s balama, namazao cijelu hranilicu balama, bio jedno sedam puta materi na rukama, na usisavanju nosa, na prematanju. Nakon tih sat vremena, mater se napokon nada da je došlo vrijeme da se otac zaista pozabavi djetetom, no on kreće vaditi stvari iz nekakvih odurno zelenih torbi, navodno ribičkih i ponovno ih stavljati unutra, samo drugačijim rasporedom. Pa onda nešto ne štima, pa ih ponovno vadi i ponovno stavlja jedno sat i pol dok ne bude zadovoljan rasporedom. Mater je u međuvremenu nahranila maloga, oprala i stavila ga spavati. On se zadovoljno baca na krevet, zove kuma da mu ispriča što je složio, a što ne i još nakon toga pola sata pravi popis stvari koje nikako ne smije sutra zaboraviti potrpati u auto ili izvaditi iz frižidera.

Petak. On dolazi s posla. Žena jedva čeka da ga ugleda na vratima jer je danima doma s bolesnim djetetom. Jedva čeka da samo malo zabavi dijete. Ne da ona digne sve četiri u zrak, već da napravi ono što nije stigla jer joj je bolesno i cendravo dijete cijeli dan po rukama. Da opere suđe, potrpa rublje u perilicu, pomete, opere po podu porigotine, odnese prljave pelene, stavi nabrzaka nešto kuhati, jer će joj sutra opet mali biti cijeli dan cendrav i jadan po rukama, a sljedeća dva dana gospodina ni nema uopće kod kuće, pa da samo malo možda i odmori ruke i dušu. On se baci na trosjed i krene telefonirati. Opet kum. Samo da rezimiraju sve i da vide da li je sve kristalno jasno, jer sutra je dan D. Uz sve što su jučer prošli, danas još dogovaraju kad točno kreću, gdje da se nađu i koliko točno mora biti sati kada već sve na vodi mora biti spremno. Nakon otprilike sat vremena, ženi puca film, krene drečati i bacati stvari po stanu, te napokon time skrene pažnju dotičnog.

„O Bože, znaš li ti normalno razgovarati i normalno se ponašati“, drekne on iznervirano.

„Obuci se i idemo malo s njime van. Temperature nema, samo nos curi“, kaže joj i ona, naravno ONA spremi maloga za van.

Napokon malo zraka i mira. Mali se udobno smjestio u kolicima i žena se ponada nekoj lijepoj šetnji. Nakon točno tri minute šetnje kaže on:“Evo vi šetajte, a ja ode u dućan kupiti što mi treba za vikend!“

I tako ona sa malim šeće, opet nema nikoga s kime bi razgovarala, no nada se da je ta kupovina kraj ove naporne predstave.

Naravno, nakon trgovine, stvari je toliko da je jedina opcija ići doma. Sa toliko stvari se ne možemo šetati, zar ne?!

Doma kreće sedamnaesti čin. Križaju se stvari s popisa, stavljaju u veliku kašetu. Grah, vino, voda, Lovačka juha, začini, salvete, beštek, drek papir, sprej za komarce. Pa torba. Gaće, čarape, vreća za spavanje, ručnik, deka, majica, hudica. Pa onda nosi to dole, pa nejde sve odjednom. Pa prvo odnesi torbe, pa se vrati. Pa odnesi cugu, pa se vrati. Pa odnesi štapove i ostali pribor, pa se vrati. Pa odnesi ostatak ostalog pribora, pa se vrati. Pa zalijepi na frižider poruku: NE ZABORAVI UJUTRO UZETI MESO!!!

U međuvremenu mater dijete oprala, nahranila, uspavala. Sasvim smoždena baci se u krevet i sjeti se nedavnog spremanja na svadbu njegovog vjenčanog kuma.

Subota. On radi do 12. Svadba počinje u 15 u crkvi. On dolazi s posla u 13. Nestane u kupaoni.

Kenjanje: 2 minute

Brijanje: 8 minuta

Tuširaje: 4 minute

Oblačenje odijela: 2 minute

Vezanje kravate i oblačenje cipela: 2 minute

„Jeste gotovi vas dvoje???“, drekne iz hodnika.

Dakle, trebalo mu je 18 minuta da se spremi za nečiju svadbu i otprilike 12 sati da se spremi za blejanje u dva štapa.

„Ne! Možeš li samo malo uzeti maloga da se odjenem. On je spreman“, viknem iz sobe.

„Pa što si za Boga radila cijelo jutro???“, izdere se on i nervozno uzme maloga.

Eto, neka mi žene imamo problem sa spremanjem. O da, itekako ga imamo. No ne zbog sebe, nego zbog vas. Ne treba nama dva sata da se spremimo, jer se dva sata spremamo. Treba nam dva sata jer se 15 minuta spremamo, a ostatak molimo potiho krunicu da nam da snage da vas ne ubijemo na spavanju. Jel vam sada jasnije žensko spremanje?! Mojem vjerojatno i dalje nije. Kao što mu vjerojatno ni nikada neće biti jasno zašto sam živčana, zašto ne znam normalno razgovarati i zašto ponekad zafitiljim daljinski preko sobe. No eto, lakše mi je. Kraj!

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari