Zalutale djevojke

Na izlasku iz stare, na ulasku u Novu, uvijek donosimo neke odluke, razmišljamo o postignućima, o onome što nas je ove godine dotaklo, obilježilo, potreslo, razvedrilo. Neću o odlukama. O njima sam lani i nisam se baš ni jedne pretjerano držala. Nema mi to nekog smisla. Ipak je današnji dan kao i svaki drugi. Možda sunčan, možda kišan i vjetrovit. Netko će danas nekog oplakivati, netko će slaviti nečije rođenje. Sasvim običan dan. No, ja ću vam ipak ispričati jednu sasvim neobičnu priču. Priču koju većina vas nikada neće proživjeti. A nadasve lijepu i tako jednostavnu. Kao što je i ovaj, baš današnji dan.

Rođena sam sasvim neplanirano i slučajno. Dogodila sam se ovom svijetu. Nakon što je svijet dobio ovako blesavu personu poput mene, moj otac je odlučio ostaviti moju majku. I tako smo ostale same. No mater je skoro upoznala ljubav svog života, udala se, rodila još dvije djevojčice i tako smo nas tri sestre odrastale u sreći i svemu onome što donosi jedno sasvim normalno djetinjstvo. Razbijena koljena, svađe, stajanje u kutu, grljenje, međusobna krađa majica, iskradanje dok starci spavaju. Moj biološki otac nikada nije pokazivao neki veliki interes za mene. Da, upisana sam kao njegov isprdak u matičnu knjigu rođenih i to je to. Lažem. Dobila sam oko četvrtog rođendana lutku koja cendra i oko trinaestog melodiku i balerinke. I to je u stvari sve što vam mogu o njemu napisati. Osjećaja nema. Osjećaji su otišli ocu koji me odgojio, odškolovao, volio kao svoju rođenu.

I tako sam odrastala, znajući da tamo negdje u dalekoj Švicarskoj imam brata, tri godine mlađeg, da je sada “moj otac” sretno oženjen, skrasio se, sve je super i sve je tamo za pet. Nikada nisam osjetila potrebu da tog oca potražim, da mu se javim, da čujem njegovu stranu priče. Nisam. Nekako mislim da je to njegova dužnost. Pa ako ne osjeća porebu da mi je sam ispriča, neka ode sa ovoga svijeta sa njom. Zaista mi nije ni najmanje bitno. Polubrata sam sasvim slučajno susrela na Fejsu. Prozborili smo par riječi i to je to. I ne osjećam potrebu za daljnom komunikacijom. Iz tih par rečenica sam saznala što sam trebala. Da nisam uopće bitna. Neš’ ti teške nesreće i jada.

No idemo dalje. To su činjenice sa kojima živim 47 godina i stvarno ih ne želim mijenjati. Moj život je potpun. Imam obitelj, imam sreću, ljubav i dom. Imam sve, zar ne?! I tako jedan dan sjedim razvaljena na trosjedu, piskaram baš nešto, kad u kutu ekrana FB poruka od neke nepoznate osobe. Pogledam onako sekundalno, dok notifikacija ne nestane i ugledam dječarca, otprilike 15-ak godina. Zaintrigira me što nepoznato dijete želi od mene, pa otvorim poruku. I sad dolazi onaj trenutak do kojeg ste bili sigurni da vas ništa više u životu ne može uzdrmati iz korijena. Da ne postoji ništa što će vas toliko iznenaditi i preneraziti, jer smrt voljenih osoba znate da će nekad doći. Znate i da će vaše vrijeme isteći. Znate da ste izašli iz razdoblja kada bi vas recimo trudnoća mogla iznenaditi. Zaista mislite da ne postoji nešto što vam može u ovim godinama toliko promijeniti svijet, osim možda prirodna katastrofa ili atomski rat, koji isto u stvari nekako uskoro očekujete.

“Draga Tihana, vjerujem da uopće ne znaš da postojim. Ja sam Saša i tvoja sam sestra. Cijeli sam život razmišljala da li ti se trebam javiti i oprosti, ali sada sam zaista osjetila nevjerojatno snažnu potrebu. Razumijet ću ako me ne želiš vidjeti, ako si možda potresena, ljuta, bilo što. Samo bih htjela da znaš da postojim.”

Sjedila sam bar sat vremena tupih misli i još tupljeg pogleda. Ne znajući što da mislim. Sasvim oduzeta od preneraženosti. Nije to uopće bio negativan šok. Bio je šok. Baš onako, samo šok. Kad su se misli ponovno počele vraćati u normalu, odgovorila sam joj.

“Draga Saša, drago mi je da si se javila!”

I tu je moj život opet nekako skrenuo s putanje na koju sam računala. Upoznala sam Sašu. Toliko je fizički nevjerojatno nalik ocu. Nju nikada nije priznao. Ne na papiru. No ona je sa njim stalno u kontaktu. No taj dio priče nije bitan. Bitno je to da je Saša jedna divna i topla osoba. A opet tako sasvim slučajno zalutala na ovaj svijet. Između mene i onog jednog brata, koji valjda napokon nije slučajan. Ima divnog muža, četvero klinaca i malu kućicu na periferiji. I tako je ušla u moj život. I najmanje što mogu reći da ga je genijalno začinila i nadasve obogatila. I dalje smo u fazi kada još upoznajemo jedna drugu, no toliko godina smo propustile, da sada ne želimo više gubiti vrijeme. Tko se još može pohvaliti ovakvom neobičnom pričom? Da, imala sam vrtoglavu godinu i da, nemam blage veze što me dalje čeka. I zato, nema novogodišnjih odluka, nema želja, nema ničega. Samo idem dalje. I to je to!

Tihana Kunštek

Midas

Komentiraj

komentari