Ne znam koliko vaši dvogodišnjaci često nađu razloga za histeriziranje, no do nedavno sam mislila da moj mališa ili ima prebujnu maštu, ili neki poremećaj kontrole svojih osjećaja. Tako da vam čitajući ovo želim da si ili izlječite svoje komplekse lošeg roditelja i da shvatite da niste jedini čija su djeca u toj dobi zaista mali tirani ili da me pohračkate kako sam loša mater, pa da izlječite taj dio frustracija izazvanih svojim predrasudama na meni i meni sličnim roditeljima. Ili samo da se zabavite. Svakako vidim korisnost u ovom tekstu. I da, zaista imaju poremećaj kontrole osjećaja, a mi smo tu da im pomognemo. I da, znam da je većina vas ljubomorna na one roditelje čija djeca nemaju histerične ispade u javnosti, no nemate za to uopće razloga. Pa, pazi sad!
Mi smo igrom slučaja morali malenog upisati u privatni vrtić. Kako smo bili izuzetno zadovoljni tetama, prostorom i načinom rada s klincima, odlučili smo malo pritegnuti remen i ostaviti dijete tamo, sve dok će nam financije to omogućavati. Jedna od genijalnih metoda koje tamo odgajateljice provode je rano poticanje na samostalnost. Sa 13 mjeseci, naš mrvuljak je već samostalno jeo žlicom i vilicom, te pio iz čaše. Bilo je tu svega okolo, naokolo, no brzo je savladao putanju između pribora za jelo i svojih usta. Kud ćeš većeg ponosa i razloga da tu vještinu svog djeteta ne podijeliš na društvenim mrežama dok druge mame uzdišu „joj, blago teeeeebi“. No, kad ti mali ljudi shvate kako stvari oko samostalnosti funkcioniraju, jako brzo dođu u fazu da apsolutno sve žele sami. Kako to naravno nije moguće, uskoro krenu prvi protesti. Rijetka djeca uspiju savladati sraz između želja i mogućnosti, no većina se pogubi u tome. Želja za neovisnošću i želja da mama uvijek bude tu kad ti treba, ubrzo se počnu svađati u njihovom mozgu i tu krenu blokade zvane tantrumi. Ne kažu za badava stručnjaci „terrible two“. No, traje to i malo dulje. Kako ja uvijek volim pisati isključivo o svom iskustvu, tako će biti i ovaj puta. Naprosto ne želim imati predrasuda prema drugim roditeljima i njihovim odgojnim metodama, samo želim pokazati kako to ide kod nas i utješiti one koji se bore sa sličnim vjetrenjačama.
Jedan dan, moj dvogodišnjak i ja šećemo kvartom. Želio se voziti na svojoj guralici, pa se pustimo ispred stubišta i on se krene odgurivati. Taman se dogura do platoa sa trgovinama i kafićima i naravno, više ga ne želi. Ok, uzmem guralicu i pružim mu ruku da ga netko od prolaznika ne gurne. Vikend je, ljudi šopingiraju, sjede na terasama kafića, pijuckaju kavu. No on ne želi ruku, on želi da ga nosim. Uporno mu par minuta pokušam objasniti da ga ne mogu nositi jer sam jutros već kresnula jedan Voltaren za kralježnicu, no on ne želi ruku, ne želi guralicu i uporno se pokušava popesti na mene.
„Gle! Ili ćeš se voziti, ili šetati i hodati kraj mene. Nositi te ne mogu jer me bole leđa.“, kažem mu smireno i sjednem na klupu.
Naravno, znate što slijedi. Bacanje na pod i sumanuto vrištanje. I tako sljedećih 5 minuta. Objašnjavanje ne pomaže. Ne pomaže ni grljenje, ako nakon toga ne slijedi moje popuštanje. Nije prvi puta, pa izvadim mobitel i krenem igrati Candy maniju, dok moje dijete ne odigra svoj performans do kraja. Koncentraciju na igru mi poremeti muški glas.
„Bože, čije je ovo dijete?!“
„Moje!“, dreknem malo glasnije da me djedica čuje.
„Gospođo, pa dajte ga malo utješite. Kako ga možete gledati tako tužnog?“
„Nije tužan, ljut je.“, odgovorim mu.
„Pa nije u redu da ga tako pustite da se tu dere. Ljudi tu sjede i žele valjda popiti kavu u miru.“, nastavi on.
„Ovdje uz parkiralište i tržnicu? Koja je razlika između buke ove Toyote koja upravo turira i plača mog djeteta“, upitam ga.
„Ma joj, vidim da primjenjujete one blesave odgojne metode modernih mama. Prehladiti će se na tom betonu.“
„Da gospođo, pa beton je hladan! Kakva ste vi mater kad ga puštate da leži na tom hladnom betonu“, pridruži mu se neka bakica u dijeljenju savjeta.
Ustanem, skinem jaknu, podignem ga u krilo, posjednem na jaknu i upitam: „Jel’ sad bolje?“
Mali se stane ponovno derati shvativši da nisam popustila, a njih dvoje me zbunjeno pogledaju. Djedica odmahne rukom i krenu dalje.
Nakon tri minute, moj malac se ustane, dođe do mene, sjedne na guralicu i krene perma parku. Kao da ništa nije bilo. Eto, 6 minuta histerije i sabrao se. A ljudi i dalje piju kavu.
Kod nas ne pomaže smireno objašnjavanje. Kod nas ne pomaže ono „sagnite se u razinu djeteta i smireno ga utješite ne popuštajući“. Kod nas zaista pomaže samo ignoriranje. Naravno, pokušati ću svaki put objasniti. Naravno, dati ću mu do znanja zašto nešto ne smije. Ali ostati ću dosljedna ignoriranju bez obzira na poglede od kojeg mi se drekec u debelom crijevu smrzne, na klimatanja glavom u stilu „gle vješticu“, „jadno dijete“ i „krava zločesta“.
Srećom treći mi je, pa sam već oguglala na svakakve kometare o ovakvim odgojnim metodama.
Pa eto, sad kad vidite da nas ima još koji imamo „neodgojenu“ djecu koja histeriziraju na svakom čošku, evo malo materijala i onima koji imaju savršenu djecu. Samo da vide kako nama nije uopće lako. Ovo su recimo neki naši razlozi za histeriziranje:
– monster naljepnica sa majice se ne da skinuti
– raspored morske soli na perecu nije zadovoljavajući
– velika žlica je prevelika za jesti juhu, mala je premala, srednja je nešto… ali nije dobra
– cipela se ne zna sama izuti
– muzika nije dovoljno glasna, (3 sekunde kasnije) muzika je preglasna
– ne volim ovu pjesmu, ni ovu, ni ovu, ni ovu, ni ovu, ni ovu…
– juha je pretopla, (sekundu kasnije) juha je prehladna
– grašak nije dovoljno zelen
– papuča je na krivoj nozi, kad je zamijeni opet je na krivoj nozi
– Dona (pas) nije htjela moj perec, Dona je uzela moj perec
– neću ovaj crtić, ni ovaj, ni ovaj, ni ovaj, ni ovaj, ni ovaj, ni ovaj….
– ne želim se voziti u kolicima, ne želim hodati, ne želim guralicu, ne želim da me nosiš
– hoću meso, neću meso, daj mi mesooooooooooo, nećuuuuu…. bum na pod
– hoću vode neću vode, daj mi vodeeeeeeeeeee, nećuuuuu…. bum na pod
– hoću mlijeko, neću mlijeko, daj mi mlijeko, nećuuuuu…. bum na pod
– kotači na traktoru se ne daju iščupati
– wc četka se ne smije dirati
– autić se ne zna sam vratiti iz kade u njegove ruke
– plišani zec ne zna stajati sam
– noga od stola se ne želi pomaknuti
– list japanskog drveta nije ukusan
– vrata od frižidera neće sama stajati otvorena
– polica se ne želi pomaknuti lijevo
Eto. Dragi roditelji „zločeste djece“, niste sami. I kada bi ih najradije katapultirali sa balkona, sjetite se da nije samo vaše dijete takvo. Većina ih je takva. Probajte predisati, višestruka je korist. Dopustite mu da izbaci to iz sebe. Traje koju minutu, ali su benefiti visoki i traju puno duže. Ako primjetite onaj prag kada bijes preraste u tugu, zagrlite ga. Tada ima smisao. I ne, niste grozan roditelj i nije vaše dijete neodgojeno. Odličan ste roditelj, a vaše dijete će s vremenom naučiti da je život sastavljen od kompromisa i da nije sve crno i bijelo. Samo budite dosljedni.
Tihana Kunštek
