Sinoć se ja fino uvaljam na trosjed, zamotam u svoju omiljenu korporativnu, rozu dekicu i pomislim kako već dugo nisam pogledala neki dobar dokumentarac. Shvatim da na trosjedu nema daljinskog, pa mahnito počnem tražiti taj sveti predmet po sobi. Ugledam ga na vrhu kutije sa igračkama. Moje derište ga je tamo pospremilo. Ajde, bar neka korist od tih jaslica. Naučio je skupiti razbacano.
Vratim se na trosjed i ponovno ušuškam. Okrenem na National geographic i krenem gledati neki dokumentarac o vremenu. O prolaznosti, o nedostatku, o neiskorištenosti našeg životnog vremena. Pa se onda sjetim onih koji tvrde da vrijeme ne postoji, da je to samo jedna od dimenzija koje je ovdašnje stvorenje izmislilo kako bi nam neki zakoni svemira možda malo bili jasniji. Da se sve odigrava u paralelnom svemiru, u istom vremenu.
Pa kaže onaj momak koji čita: „Više od 12 godina gledati ćete televiziju, a 19 dana života provesti ćete tražeći daljinski upravljač“. Hm, možda netko tko ima kvrgu među nogama. Nama ženama to baš nije svojstveno – zaključim, mada sam ga i ja maločas tražila.
Pa nadalje zaključuje: „Za vrijeme prosječnog životnog vijeka narasti će vam 950 kilometara kose.“ Pa da razmislim.
Rođena sam prije 46 godina. Jednom u životu sam imala dugu kosu i to otprilike desetak godina. Za to vrijeme sam možda pet puta bila kod frizera odrezati vrhove, otprilike 2-3cm. To je najviše 15cm kose. Ako računam da sam rođena sa 3 cm kose, da sam do prve godine izgubila skoro svu, da mi je tek tada počela ponovno rasti i da sam do škole bila tri puta šišana na kratko, znači nikada nije puštana više od 10cm, do škole mi je moglo narasti tek najviše pola metra kose.
U osnovnjaku sam imala polu dugu kosu, šišanu cca 2x godišnje po par cm. U srednjoj kratku, šišanu svaka tri mjeseca po par cm. Da ga okrenete kako god, to je u cijelom mom školovanju najviše metar kose. U dvadesetima sam dva puta rađala, a moji hormoni su uzrokovali masovno opadanje moje kose, tako da je stalno bila izuzetno kratka i izuzetno je sporo rasla. Do moje trideset i pete nije premašila metar rasta, zasigurno. Kad uđete u četrdesete, kosa vam se pod utjecajem perimenopauze stanjuje, smanjuje, prorjeđuje, kako god hoćete. Do sada u mom životnom vijeku, moja kosa nije dostigla ni 3 metra i jedina tri zaključka koja mogu izvući iz ove izjave voditelja jest: 1. Neki ljudi žive oko 100 000 godina; 2. Momak nije svjestan koju glupost je pročitao. Eventualno ako mjerimo svaku dlaku na svom tijelu, a i tada je ova cifra poprilično diskutabilna; 3. Dokumentarac je sranje.
Da potkrijepim točku 2. Ljudsko tijelo ima cca 100.000 dlaka. Ako to pomnožimo sa ova moja tri metra, dobijemo 300.000 metara dlaka, što nikako nije 950 kilometara. A žensko sam. Nisam ružan, ćelavi muškarac.
Nadalje , širi nam opet nevjerojatnu informaciju kako bi sablaznio prosječnog gledatelja: „Plakati ćete prosječno četiri puta tjedno“. Eh, možda ako ste srednjovječna, frustrirana kućanica. Možda. No da vidimo stvarne fakte.
Malo dijete zaista često plače, no isto tako i puno spava. Kako sam mama malog djeteta, sa sigurnošću mogu tvrditi da je ovakva izjava smiješna. Malo dijete plače maksimalno 20 puta dnevno do svoje prve godine života. To je 7300 urlanja godišnje. Do otprilike treće plače jedno deset puta dnevno. To je opet 7300 urlanja. Kasnije se to do škole rastegne do jedno tri plača dnevno u prosjeku. To je cca 4380 urlanja. U osmogodišnjem školovanju već pomalo očvrsnemo, pa računajući da ćemo do 4. razreda cendrati više, a kasnije manje, možemo recimo staviti prosjek od dva cendranja dnevno. To je 5840 krikova u suzama. Uzeti ćemo ovdje u obzir i ženska, pubertetska histeriziranja, pa ćemo dodati recimo još 3000. U srednjoj smo već čvršći, ali nas pubertet i dalje šora. Nesretne ljubavi, okrenuta leđa prijatelja, svađa sa starcima. Recimo da cendramo bar jednom dnevno. To je 1460 cmizdrenja. Kasnije kroz život teško da baš plačemo svaki dan, a cendranja muških plačipi_aka ovdje ne ulazi vjerojatno u statistiku, računati ću da prosječna, normalna osoba plače 10 puta godišnje. Dakle u ovom primjeru ja, od svoje 18, do 46 godine života imam 280 kukulelekanja. Ako sve to zbrojimo, dobijemo 29560 naricanja u suzama. Ako uzmemo u obzir da je prosječna životna dob jedno 70 godina i sve to lijepo matematički provarimo, vidimo neka neslaganja sa tom izjavom. 70 godina života je 840 mjeseci, otprilike 3500 tjedana, 84000 dana. Ako cendramo svaka 4 dana samo jednom, to bi bilo 21000 cendranja u našem životu. Iz svega ovoga opet mogu izvući tri zaključka: 1. Stvaralac ovog dokumentarca je užasna plačipi_ka; 2. Momak nije svjestan koju glupost je pročitao. Opet. ; 3. Dokumentarac je sranje.
U moru gluposti koje sam čula u tih 45 minuta, odvojiti ću još samo jedan interesantan podatak: „Provesti ćete 10 godina svog života na radnom mjestu, a 20 spavajući. Isto tako, dva mjeseca vašeg života potrošiti ćete čekajući na telefonu.“ Ok, hajde da razmislim.
Neki dan pročitah u dnevnim novinama da ću morati raditi do svoje 67. godine života. S obzirom da radim od svoje sedamnaeste, imati ću 50 godina radnog staža. U mojoj firmi vrijedi pravilo od 8 sati rada dnevno. Dakle 5 radnih dana u tjednu, puta tih 8 sati, daje 40 sati tjedno i u prosjeku 170 sati mjesečno, odnosno 2040 sati godišnje. Ako to pomnožim sa 50, dobijem 102000. Od toga oduzimam tri godine svojeg porodiljnog dopusta, to je 6120 sati rada, ukupno znači imam 95880 radnih sati. Jedan dan ima 24 sata. Ako to izračunamo, ja sam do sada provela na poslu 3995 dana, a to je 11 godina. Ok, recimo da je ova izjava i relativno točna. Za nas koji imamo relativno normalne poslodavce. Mada mislim da prosječan Hrvat u našoj zemlji radi skoro duplo više u svom životu. Haj’mo sad o spavanju. Činjenica je da u prosjeku spavamo 8 sati. Nekad više, češće manje. To je 56 sati dnevno, odnosno 2920 sati godišnje. Ako živimo 70 godina, to je 204400 sati, odnosno nešto više od 23 godine. Ako tome pridodamo činjenicu da žene ne prospavaju neke noći čekajući muževe, djecu i ostalu neodgovornu gamad da se vrate kući da mogu zaspati, te noćna dizanja ovoj cendravoj djeci već gore spomenutoj, nisu ni ovo baš puno omašili. A ovo s telefonom ne mogu uopće uzeti za ozbiljno, jer ja ne čekam. Poklapam. A onda surfam i tamo nađem sve što trebam i koga trebam. Ili mejlam.
I tako je mene taj dokumentarac bacio u nevjerojatno razmišljanje sa kalkulatorom u ruci. Da mi je samo znati koliko vremena ljudi provedu u odgonetavanju tuđih gluposti. Bolje da sam to vrijeme ili odspavala ili provela s djetetom. Mada ovo s djetetom isto može biti skok u beskrajno razmišljanje. Pogotovo kada ujutro dođete na posao, i to baš ovaj na kojem ćete provesti 10-12 godina svog života, a kolega vam se požali kako mu dijete postavlja neobična pitanja, na koja nema uvijek suvislog odgovara. „Tata, zašto moj prst smrdi, a nisam dirala pipicu?“
Nisam sigurna da li bi radije odgovarala na to pitanje ili gledala dokumentarac s kalkulatorom u ruci, ali da me nasmijao više nego TV, jest.
Tihana Kunštek
