Zašto neke životinje jedu svoje mlade

Genijalan je osjećaj u svom ovom ludilu od posla i svih obaveza, bar jednom godišnje sjesti sa dobrim frendicama na klopu i cugu. Večer proleti u trenu u čavrljanju i smijehu. Jedva čekate taj dan da se malo opustite i odmorite od muža i djece i onda oni običnu budu najčešća tema razgovora. Ovoga puta smo se dobrano nasmijale uz anegdote naših malih osnovnoškolaca, onih koji su tek krenuli u školicu.

Nakon što smo se dobrano najele mješanog mesa, pekarskih krumpirića i šopske salate, te potegnule koji gutljaj pivice, vrijeme je bilo za čavrljanje. „Joj ženske, moram Vam ispričati što je moja Lorena provalila u školi.“, kaže Ines. Ines je predivna žena, sitna i dinamitna. Ima djevojčicu Lorenu i žive u slatkoj kućici sa Loreninim očuhom, njenim drugim suprugom, divnim čovjekom. Lorena je prihvaćena kao njegovo dijete i ova divna obitelj je odlučila da više djece neće ni imati. „Razgovarali su o tome što im rade roditelji“, nastavi Ines. „Tada je učiteljiica pitala Lorenu što je njen tata po zanimanju. Koji, pita je moja Lorena. Pa tvoj tata Lorena, kaže joj učiteljica. Ali koji, pita Lorena, imam tatu s kojim živim i tatu s kojim ne živim. Sa onim sa kojim živiš onda, rekla joj je zbunjena učiteljica. Moja Lorena se malo zamislila i k’o iz topa dreknula – komunist! Onda joj je učiteljica rekla da joj otac to sigurno nije po zanimanju, neka se malo skoncentrira i razmisli, jer je sigurno pogriješila. Moja Lorena je mislila, mislila, razmislila i sjetila se. Znam učiteljice, moj tata je kriminalac! Uzviknula je ponosno. Tada joj je učiteljica ponovno rekla da ni to nije moguće zanimanje, pa kada se sjeti što njen otac zaista jest po zanimanju, da se javi.“, sva u suzama od smijeha priča nama Ines. S obzirom da znamo što je Siniša po zanimanju i nama su suze u potocima tekle. „I onda kada se dosjetila, ona zovne učiteljicu koja joj već vidno iznervirana kaže, pa dobro Lorena, što je na kraju jedan od tvojih tata po zanimanju, a moja Lorena sva ponosna – pa kriminalist!“ Eto, dijete se malo uzmuvalo, ali na kraju se ipak sjetilo pravog zanimanja. No dovela nas je do suza. Tada i meni padne na pamet kako je moj Damijan imao slične provale u prvom osnovne. To je bilo još ono razdoblje u prvom polugodištu, kad dijete vodite u školu i dolazite po njega. I tako ja jedan dan dođem po njega i učiteljica u suzama dolazi pred mene. „Mama, vaše dijete je mrak. Toliko sam mu se danas nasmijala, da ću cijeli tjedan biti dobre volje.“ Vidjevši moj upitnik iznad glave nastavi. „Danas smo razgovarali o tome čime im se roditelji bave. Da li rade, imaju li kakav hobi i tako to. Kad sam Vaše dijete upitala što mu rade roditelji, Damijan je preponosno rekao – Moja mama radi u Hrvatskom telekomu i tamo je šefica – a kad sam ga pitala za oca, rekao mi je – on ne radi, ima samo hobi… cijeli dan leži na krevetu prdi i podriguje!“, i ponovno prasne u smijeh. Naravno, koliko god situacija u prvi tren izgleda neugodno i ja sam prasnula u smijeh. Nakon što sam joj se ipak ispričala zbog njegovih riječi i objasnila da mi muž na žalost ne radi već godinu dana, ona pogladi malog po glavi i kaže: „Ma naći će tata skoro posao, pa će manje jesti i proizvoditi te nepristojne zvukove“, te mu namigne. „Nego, ajde ti reci mami koji je tebi najbolji i najlakši predmet u školi“, kaže mu ona. „Priroda“, nasmije se moj mališa. „A najteži?“, upita ona. „Bože, pa školska torba!“, pogleda je onako u nevjerici, kao što me uopće to pitaš. I naravno, opet obje pras u smijeh.

Onda nam se Marijana malo žalila kako joj je Jura živahan, već je s njim obišla i psihologe i logopede, no malecki se i dalje opire mirnoći i koncentraciji. Nedavno je u igri gurnuo najboljeg prijatelja iz razreda, dijete je palo, udarilo glavom i dobilo potres mozga. Naravno, oko toga je ispala cijela fama, mada nije urađeno namjerno. Osvrnule smo se teme kako danas ni roditelji, ni učitelji više nemaju međusobnog respekta kao nekada, kako ustvari imamo malo živaca za tu djecu i kako je divno nekada bilo biti učenik, bez obzira što nam je učitelj smio i opaliti ćušku i nategnuti uho. Bili smo sretniji, više smo voljeli školu i više smo bili djeca. Imali smo petnaest minutni povratak u prošlost i u naše školske klupe.

Kad smo već kod tog manjka strpljenja za našu djecu koji je uzrokovan svim onim našim obavezama sa početka teksta, Karmen se sjetila anegdote sa svojim Lukom. „Neki dan, ljutim se ja na Luku i nabrajam mu koliko je nepodopština izveo u toku ovog tjedna i koliku je kaznu svime time zaslužio. Pogledam ja u njega, a on nešto na prste broji. Ja stanem pričati, stane i on brojati. Ja krenem pričati, on stane na prste računati. Onako živčana od svega, još jače dreknem na njega – Luka, što to brojiš – a on meni – brojim koliko puno riječi možeš izgovoriti dok si živčana!“, svi prasnemo u smijeh. Sasvim sam vizualan tip i sasvim plastično mogu Luku zamisliti u toj ulozi. Tako je i meni moj Dominik jednom ispio živce na najtanju slamčicu. Taj dan je valjda napravio sve što je mogao napraviti da dobije dvotjednu kaznu. Stjeram ga u sobu u kaznu, bez televizije, igrica i svega ostaloga što ga inače zabavlja i zabranim mu iz nje izlazak do jutra, osim odlaska na wc. Nakon pet minuta, eto njega u kuhinju. Ja perem suđe i skužim da gospodin stoji kraj mene. „Mama, jel’ te mogu nešto pitati?“, kaže potiho. „Dominik, što ja tebi trebam napraviti da ti poslušaš bilo što što ja tebi kažem??? Da li si dobio striktnu zabranu da izađeš iz sobe??? Jesi li? Moram li biti nasilna ili što??? Vezati te za krevet? Zakucati te čavlima na zid?“, totalno izbačena iz takta, izurlam se na njega tako da sam se i sama sebe uplašila. On me pogleda i mrtav, hladan izgovori: „Ok, doći ću te pitati kad se smiriš malo i kad ne budeš živčana ko’ skotna kuja.“ Mislim da sam stajala 10 minuta u kuhinji, razmišljajući što sam ja Bogu skrivila i shvativši zašto neke životinje jedu svoje mlade, te koji je dan ciklusa i hoću li imati olakotnih okolonosti.

Već smo krenule na drugu pivicu, smijeh je bio sve glasniji. Jasna ima tri cure, no njene cure su toliko dobre i mile, da je sirotoj jedini problem bio, da li ugoditi najstarijoj i pokloniti joj premenove za rođendan. Najstarija je prvi srednje, odlična je učenica, mirna je i skromna. Ja sam zaključila da joj od par pramenova neće biti apsolutno ništa. Ja svoju mater nisam ni pitala. Samo sam se jedan pojavila sa tri izblajhana pramena na šiškama. U prvom srednje. Ne znamo što je na kraju odlučila, no svakako ćemo za koji dan vidjeti. I tako je večer prošla u smijehu i naravno, prebrzo. Na rastanku smo prokomentirale kako jedva čekamo sljedeće druženje i pao je dogovor za kraj svibnja. Tko zna kakvih anegdota će do tada opet biti. Nadamo se što manje.

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari